Duhoviti Junije Palmotić (Džono) ovako je pjevao jednom dubrovačkom knezu u prvoj polovici 17. st. ove stihove:
Govnene su riječi tvoje,
govnena su tvoja djela,
u nosu ti govna stoje,
govna su te odsvud splela,
u ustijeh djestro hrani.
Vȁs si govnen, kneže usrani!
Nema boljeg načina započeti ovu temu nego prikladnim stihovima kojima je Junije opleo po ondašnjoj vlasteli.
Od bezlične projekcije do urotnika
Prva asocijacija na Držića je obično ona standardna bezlična projekcija, bez krvi i mesa. Ovakvo distancirano poimanje Držića iz temelja je promijenjeno pronalaskom njegovih pisama, koja su najvećim dijelom otkrivena u Državnom arhivu u Firenci još 1930. godine. Ta je pisma naš renesansni književnik uputio vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu. Sama po sebi pisma ne bi bila sporna da u njima nije dan prijedlog državnog udara. Upravo je to mjesto na kojem Držić postaje intrigantniji i bliži, možda i razumljiviji današnjem čovjeku. Držić je bio pripadnik bogatog građanstva koji je poput suvremenog svijeta uglavnom morao biti multifunkcionalan, što znači da je uvijek obavljao više poslova odjednom, kako bi si osigurao željeni standard života. Najvećim dijelom je obavljao crkvene dužnosti, no kako su ti poslovi bili preslabo plaćeni za održavanje određenog standarda života, radio je i u svjetovnoj domeni baveći se unosnijim obiteljskim poslovima. No, ti poslovi po svemu sudeći nisu bili dovoljni za Držićev stil života. Da je živio iznad svojih mogućnosti pokazuje činjenica da je u jednom trenutku bio dužan i “Bogu i vragu”, pa je tako morao otplatiti dug od 5000 zlatnih dukata i u tu svrhu je prodao obiteljsku kuću, koja se nalazila u blizini Kneževih dvora. Taj dug pretvoren u današnji novac iznosio je 280 000 američkih dolara. Unatoč prodaji vrijedne kuće financije su ga nastavile mučiti do kraja života. Bio je vječito dužan, zvuči vam poznato?
Držić je često koristio usluge koje nije mogao platiti, pa već samo iščitavanje klijenata kojima je dugovao novce pokazuje hedonističke životne navike Držića. Tako je godine 1545. u više navrata dolazio u Sienu na ročišta vezana uz neisplaćena dugovanja raznim licima, poput kurtizana. Njegov životopis ispunjen je sukobima i problemima, pa čak i onim s vlastitim bratom Vlahom 1561. s kojim je prekinuo privatni i poslovni kontakt. U njegovu životu bilo je i fizičkih obračuna te ga je tako s motkom izudarao po glavi neki Vlaho Kanjica, a koji je za taj napad dobio tri mjeseca zatvora. Smatra se danas da je Držić ukupno napisao sedam pisama od čega je pet pronađenih, a sudbina preostala dva je nepoznata. Pretpostavlja se da nedostaje prvo i i peto pismo po redu.
Oni koji imaju i oni koji nemaju
Pronađena pisma otkrivaju nezadovoljnika, koji ne želi čekati promijene već ih nastoji sam pokrenuti. Dubrovnik je u Držićevo vrijeme aristokratska republika sličnog ustroja poput Venecije, ali ne i istog jer je primjerice knez u Dubrovniku bio samo dekorativna figura za razliku od mletačkog dužda. U Dubrovniku se razlikuju grubo gledano dvije strukture, ona koja ima vlast jer je to zaslužila svojim podrijetlom i oni koja to nema, jer to naprosto ne zaslužuje iz istog razloga zbog kojega to prva ima. Struktura vlasti koja se sastojala od kneza, Vijeća umoljenih ili Senata, Velikog vijeća i Malog vijeća nije uspostavljena odjednom niti su prvotno uspostavljeni međusobni odnosi ostali jednaki. Ti su se odnosi mijenjali u toj mjeri da je tijekom vremena stvarnu vlast u društvu preuzeo Senat. U dugom razdoblju ustrojavanja dubrovačke vlasti razvio se i animozitet između vlastele i bogatih građana, koji nisu imali pravo na upravljačke funkcije. Građani su se umjesto politikom bavili unosnim poslovanjem te su se zbog zaštite svojih interesa udruživali u bratovštine, no i njihov je sloj bio višeslojan. Držiću je silno smetalo što je pripadao najvišem građanskom sloju, ali nije mogao napredovati više od toga, bio je “zabetoniran” u sloju u kojem se rodio. Najbrojniji sloj činilo je seljaštvo koje nije imalo nikakve mogućnosti za sudjelovanje u politici i unosnim poslovima već se moralo usmjeriti samo na goli opstanak. Ovaj je najširi sloj imao vjerojatno animozitet i na Držićev i patricijski sloj ljudi. Držić je želio drugačiji ustroj Dubrovačke Republike, koji bi bio bliži ustroju u Genovi, a u kojoj su na vlasti bili patriciji i građani, drugim riječima težio je uspostavi demokratičnijeg oblika vlasti u kojem bi se na položaje moglo doći i zahvaljujući bogatstvu, a ne samo strogo gledano plemićkom statusu. U tom svom bijesu dubrovačke plemiće naziva “nakazama i ludama”.
Posljednje godine života
Najzanimljivije su za razumijevanje Držićeve osobnosti posljednje godine njegova života, kada piše urotnička pisma i pokušava napraviti nasilnu promjenu postojećih društvenih odnosa. Njegova su pisma napisana između početka srpnja i kraja kolovoza 1566. godine, nešto manje od godinu dana od Držićeva smrtna časa. Tri od pet pisama Marin Držić je uputio vojvodi Cosimu Mediciju koji je na vlast u Firenci došao 1537. Cosimo je u svom pohodu na vlast uživao zaštitu njemačko-rimskog cara Karla V. i pape Pavla III. Upravo tako jaka logistika osigurala mu je uspješnost u preuzimanju vlasti, a čim je uspio u svom naumu ograničio je vlast patricija, zbog čega je dobio širu podršku bogatog građanstva, ali je “stao na žulj” aristokraciji. Njegova je vlast uskoro došla na dobar glas kao vlast sposobnih ljudi s dobro organiziranom vojnom pozadinom. Uz to bio je mecena i zaštitnik umjetnika. Grad Sienu osvojio je 1555. Nije sigurno kako je Držić došao do Cosima Medicija, no on je u vrijeme pisanja svojih pisama bio u Firenci, i postoje razne spekulacije o načinima kako je “našao” put do samog vojvode. Nije nemoguće da je taj kontakt uspostavio i sam jer je riječ o pismenoj komunikaciji. Na svakom pismu je napisano da ono treba biti uručeno “vojvodi… osobno na ruke”. Sve to nije urodilo plodom.
Upitno mentalno zdravlje
U prvom sačuvanom pismu Držić iznosi razloge zbog kojih bi Cosimo Medici trebao odazvati se pozivu na državni udar i pružiti mu podršku u rušenju dubrovačke vlastele. On u vanjsko-političkom smislu kazuje da patriciji ne pružaju adekvatnu podršku kršćanskom Zapadu u borbi s Osmanlijama; pri tome smatra da se vlastela ne bavi na odgovarajući način obranom grada i da previše Turcima “ide niz dlaku”. U to vrijeme grad je plaćao danak Turcima, što je posljedica položaja Dubrovnika kao “tampon” zone između Osmanlija i Venecije. Dubrovčani su bili glavni posrednici između talijanskih luka i gradova i Osmanskog Carstva te su nazirali promet s obje strane. Naime, Venecija je velikim dijelom bila usmjerena na uvoz stoke s područja Bosne koja je bila pod Turcima. Takva funkcija mogla je vlasteli dati dodatno na važnosti jer su od tog prometa stokom zasigurno ostvarivali dobre prihode, unatoč plaćanju danka. Opis dubrovačke vlastele povjesničari književnosti uglavnom smatraju tendencioznim. Držićev opis određen je njegovim osobnim nezadovoljstvom uzrokovanim vlastitim financijskim poteškoćama. Ostavimo li po strani njegovu mješavinu subjektivno-objektivnih stavova prema vlasteli, izloženi plan ima, blago rečeno, suluda obilježja. Držić se u pismima koristi prvim licem množine, kako bi ostavio dojam veće ozbiljnosti i dao snagu onome što piše. Tako smiono predlaže vojvodi da pošalje vojsku u Dubrovnik s nekoliko povjerljivih ljudi koji će u grad doći pod krinkom. On bi se u tu svrhu vratio u Dubrovnik, i pomogao organizaciji državnog udara i, što je još važnije, preuzimanju vlasti. Tu opetovano izražava težnju za uspostavom demokratičnijeg oblika vlasti od one tadašnje, a koja ne bi bila ograničena samo na vlastelu. Ujedno izražava svoju bojazan da će Dubrovnik doći pod tursku vlast ukoliko se nešto prije toga ne učini. Prikladno se pri tome poziva na zlu sudbinu koja je zadesila egejski otok Khíosa. Otok je bio u vlasti Genove koja je plaćala Turcima danak, no, u godini kada su pisma napisana, Turci su napali otok i zauzeli ga. Na taj način Držić želi ovom činu urote dati više opravdanja jer taj čin ne predstavlja samo neku osobnu korist i pravedniji poredak već je posljedica brige za “život i smrt” grada.
Dobar plan za dramu
Držić je imao plan kako bi taj prevrat trebao izgledati. Ova Držićeva razrada ima više fantastično kazališna obilježja nego realna. Pripreme udara je želio započeti već u rujnu 1566. godine. U grad bi vojvoda trebalo prema njemu, poslati što prije vojsku u manjim skupinama, ali nenaoružanu. Nitko od pristiglih ljudi ne bi trebao znati zašto je stigao tu gdje je stigao, a onda bi im Držić pokazivanjem vojvodina odobrenja i pečata sve pomno razložio. Snage bi trebale u grad doći do siječnja 1567. godine, kada je odlučio izvesti udar u Republici. U tim pismima ima puno spekulacije i pretpostavki što će se dogoditi kada se dogodi.
Poimanje demokracije prema vlastitoj mjeri
Njegova je demokracija prilagođena mjerilima privilegiranog građanskog sloja. Držić od vojvode Cosima trži i novčanu pomoć. Zapravo je vrlo upitno psihičko stanje u kojem je Držić pisao ova pisma jer je više nego ludo vjerovati da se u gradu poput Dubrovnika ne bi primijetila prisutnost stranih vojnika koji su u njega došli, uvjetno rečeno, pod krinkom. Dubrovačka vlastela, kako se čini, nije nikada saznala što se događalo tog ljeta, u pozadini 1566. godine. U zadnjem poznatom pismu Držić je svjestan da nije dobio podršku Medicijevih, i strahuje za svoj život, te traži njihovu zaštitu. Umro je već u svibnju iduće godine, no je li dubrovačka elita imala udjela u njegovoj smrti ne zna se sa sigurnošću. U osnovi bi trebalo napraviti ekshumaciju Držićeva tijela koja je je pokopano u Veneciji i provjeriti od čega je točno umro, kako bi se zasigurno znalo je li njegova smrt bila priroda ili nasilna, a možda i uzrokovana silnim dugovima koje je imao “na grbači”. Završit ćemo prikladno kao što smo i započeli s Junijevim stihovima:
Govneni će tuj popovi,
videć da si tako resan,
sprva u način kantat ovi,
više tebe ovu pjesan:
U govno se govno stani!
Vȁs si govnen, kneže usrani!
Svako vrijeme ima svoja govna, pa su ovi stihovi bezvremenski i u skladu s tim široko primjenjivi. Ipak, rijetki će poput Držića pokušati, koliko god to bilo ludo, od riječi prijeći na djela.
Piše: Sonja Kirchhoffer
