Maratonci trče sramotni krug: Zašto trčati kad se možeš voziti u automobilu?

Olimpijski moto “brže, više, jače” za Igre održane 1904. godine u St. Louisu možda je trebalo promijeniti u “luđe, pokvarenije, bolesnije”. Sve, ama baš sve je kod ove sportske svečanosti bilo pogrešno: zbog tenzija uzrokovanih Rusko-japanskim ratom, mnogi potencijalni sudionici nisu mogli doputovati u Missouri, pa je na Olimpijadi sudjelovalo vrlo malo vrhunskih sportaša izvan Amerike i Kanade. Loša organizacija do izražaja je osobito došla na maratonskoj utrci. Toga 20. kolovoza bilo je vruće. Prokleto vruće. Kakve to veze ima s organizatorima? Pa, došli su na ingenioznu ideju da utrka počne popodne, kad se živa u termometru popela do za ležanje u hladu idealnih 35 stupnjeva. Kako bi dodatno začinili stvari, na stazu su postavili samo jedno mjesto za osvježenje. Dehidrirani i lišeni kisika – prašina koja se dizala nakon svakog trkača stvorila je golemi oblak – mnogi sudionici su odustajali već nakon nekoliko kilometara! Svoj obol općem kaosu dali su i sami maratonci.

Prvi koji je prošao kroz cilj bio je Amerikanac Fred Lorz (na slici!), na način koji kao da su osmislili članovi “Monty Pythona”. Snalažljivi mladić zaključio je kako nije zdravo gutati prašinu, i to za “zvizdana”, pa je nakon petnaestak kilometara sišao sa staze te ušao u automobil svoga trenera. Ovaj ga je odvezao narednih osamnaest kilometara, nakon čega se Lorz vratio u utrku kao da se ništa nije dogodilo te, onako odmoran i osvježen, pobijedio. U nezasluženoj slavi uživao je kratko: uspio je stisnuti ruku nekoliko glavešina i fotografirati se s Alice Roosevelt, kćeri tadašnjega američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, prije nego što je varka otkrivena. Umjesto zlatne medalje, dobio je doživotnu suspenziju. Kako se smjerno i javno ispričao, sve mu je oprošteno, pa je već sljedeće godine trijumfirao na Bostonskom maratonu.

Nakon Lorzove diskvalifikacije, zlato je završilo oko vrata njegova sunarodnjaka Thomasa Hicksa. Ni kod ovog uspjeha nisu bila čista posla. Danas bi ovakvo što bilo nezamislivo, no Hicks se kvalitetno “nadopingirao” odmah uz stazu, pred očima gledatelja. U njegovu obranu, valja reći da je umalo ispustio dušu tijekom utrke. Evo što se dogodilo: Hicks je vodio, no onda je, uslijed već spomenutih klinatskih uvjeta, kolabirao. U svijest su ga prizvali s nekoliko šamara, nakon čega su u njega usuli brendi “začinjen” strihninom, otrovom za štakore. Bizarni energetski napitak uistinu je djelovao: čovjek je nastavio utrku. Nekoliko metara prije cilja se, međutim, ponovno onesvijestio, pa su mu u pomoć priskočili asistenti. Kroz ciljnu je crtu prošao obješen o ramena dvojice snažnih muškaraca, s nogama u zraku. Suci su zaključili da je sve po PS-u, budući da je nogama radio pokrete kao da trči. S pobjedničkog postolja odveden je u kolima prve pomoći, gdje se, nakon što je malo halucinirao, i treći put onesvijestio. Nakon umalo kobnog matarona – tijekom kojeg je izgubio četiri kilograma – nikad više nije trčao.

Sa svojim tvorcem umalo se susreo i William Garcia: udisanje prašine izazvalo je unutrašnje krvarenje. Kad su gledatelji shvatili da, u oblaku prašine pored staze, leži nepomičan čovjek, pozvali su hitnu pomoć. Nesretnog maratonca morali su reanimirati, a od smrti su ga dijelile sekunde. Glavu u torbi nosio je i Len Tau, prvi crni Amerikanac koji je sudjelovao na Olimpijadi. Maraton je završio kao dvanaesti, nekim čudom uspjevši zadržati sve ekstremitete na broju. Naime, zadnja dva kilometra do cilja proganjao ga je čopor krvoločnih pasa! Jesu li četveronošci imali rasističke pobude, nije nam poznato…

Piše: Lucija Kapural

Komentari