Dana 22. rujna 1973. godine, američkim državnim tajnikom imenovan je Henry Kissinger. Podrijetlom Bavarac, ovaj krupni muškarac zadržao je dotadašnju poziciju predsjednikovog savjetnika za nacionalnu sigurnost – nitko prije i nitko nakon njega nije istodobno vršio obje te funkcije. Njegova uloga u poboljšanju odnosa s Kinom vjerojatno vam je poznata, no njegov sastanak s Mao Zedongom iz iste te godine dugo je bio obavijen velom tajne.
Razgovor s kineskim državnikom, kojeg povijest pamti kao jednog od najgorih diktatora svih vremena, započeo je u neformalnom tonu. Mao, po običaju netaktičan, jednom od najvažnijih ljudi u Nixonovoj administraciji postavio je sljedeće pitanje: “Kako je moguće da debeo čovjek poput vas ima toliko uspjeha sa ženama?”. Kissinger se, međutim, nije uvrijedio. “Moć je najsnažniji afrodizijak!”, šapnuo je ocu “kulturne revolucije”, samozadovoljno se nacerivši.
Prilikom tog susreta u Kini, na vlastitom teritoriju, Mao je u političkoj nekorektnosti otišao i korak dalje. “Naša zemlja je, kao što znate, siromašna. Jednoga, međutim, imamo u izobilju – žena. Ako ih želite, možemo vam neke poslati, kojih deset tisuća”, predložio je, mrtav-ozbiljan. Možda prvi put u životu, Kissinger je ostao bez riječi.
Pogrešno interpretiravši njegovu šutnju kao razočaranost bijednom ponudom, Mao je povisio brojke: “Želite li naše kineske žene? Možemo vam, bez problema, dati deset milijuna žena… Ionako ih imamo previše” Osim toga, rađaju puno djece, pa i njih imamo previše”. Kissinger, koji je povratio prisebnost duha, bizarnu ponudu je otklonio na diplomatski način. “Vaša ideja toliko je nova da nam je potrebno neko vrijeme kako bismo o njoj razmislili”, odvratio je.
Maovom blamiranju tu vjerojatno ne bi bio kraj da ga jedan od savjetnika nije diskretno povukao za rukav te upozorio da na zapadu ne cijene komentare ovakvog tipa. Kako bi “ispeglao” možebitne nesuglasice, diktator se ispričao svojoj prevoditeljici, a Kissinger i on su se složili da iz službenog izvješća izostave sporni dio razgovora. Javnost je za priču doznala tek po njezinom objavljivanju, trideset pet godina kasnije.
Piše: Lucija Kapural
