Manje poznate činjenice o drevnim narodima

Neki od drevnih naroda zauvijek su napustili povijesnu pozornicu; drugi nastavljaju živjeti kroz svoje biološke potomke. Evo nekoliko zanimljivosti o njima!

Gusarenje kao način života

Potkraj petog stoljeća prije Krista, ratoborno pleme Ardijejaca osnovalo je prvu višeplemensku saveznu državu Ilira, koja se prostirala od Neretve do Epira u Grčkoj. Kraljevi te države učestalo su ratovali sa susjedima, Makedoncima i Grcima, sve dok Aleksandar Veliki nije pretvorio Makedoniju u svjetsko carstvo. Iliri su tada osvajanja preusmjerili ka gradovima u Epiru, a gusarstvo, po kojem su otprije bili zloglasni, doživljava vrhunac. Svojim malim i brzim brodicama, lembima, nesmiljeno su pljačkali grčke i italičke brodove koji su plovili uz istočnu obalu Jadrana. Zanimljivo, prepade tog tipa nisu smatrali razbojništvom – za njih je gusarenje od davnina predstavljalo moralno prihvatljiv način privređivanja!

Zaštitnica bludnica


Mezopotamska religija nije bila jedinstvena cjelina, već društveni alat koji se mijenjao usporedno s porastom kompleksnosti društva. Većini mitova je, međutim, bila zajednička činjenica da su bogovi određivali tijek događaja na Zemlji, često se miješajući i u banalne ljudske poslove. Vladar neba Anu, najstariji i najmoćniji od bogova, oblikovao je ljudsku rasu iz gline, udahnuvši joj život. Imao je moć suditi onima koji bi počinili bilo kakav prijestup, a upravo on je bio taj koji je davao božanski autoritet zemaljskim kraljevima. Njegov sin Enlil, isprva štovan u Sumeru kao gospodar vjetra, bio je personifikacija snage prirode. Treći u tzv. “velikoj trijadi” bio je Enki, gospodar voda i magije. Velika majka Ištar također je bila važna božica sumersko-babilonskoga panteona, a u njenoj “jurisdikciji” je, osim plodnosti, bilo ratovanje. Zanimljivo je da su je smatrali i zaštitnicom prostitucije, pa je njen kult bio posebno raširen u gradovima punim kurtizana.

Daščica glavu čuva

Ainu, bjelački prastanovnici Japana koji se u kronikama prvi put spominju u osmom stoljeću, na čunovima građenim bez ijednog čavla postizali su nevjerojatne lovačke rezultate, a osobito vješti su bili u ubijanju foka dugačkim željeznim harpunima. Njihovi jedinstveni drveni mačevi, koji su čak epski opjevani, bili su im pak glavno oružje protiv Japanaca. Umjesto oklopa, u borbama su nosili odjeću načinjenu od povezanih daščica, koja je, istinabog, izgledala nezgrapno ali je pružala solidnu zaštitu od ranjavanja.

Primitivne tetovaže i neobično pismo

Pikti (na slici!), rimski naziv za narod koji je u antičko doba nastanjivao sjevernu Škotsku, dolazi od riječi “pictus”, što znači “naslikan”. Pretpostavlja se da to ime ovaj narod, potomci pretkeltskoga domorodačkog stanovništva Irske i Britanije, duguje običaju bojanja tijela odnosno primitivnoj vrsti tetoviranja. Dijelili su se na više plemena, a često su upadali na rimsko područje, vodeći okršaje s graničnim postrojbama. Upravo radi obrane od njih, Rimljani su izgradili složene sustave utvrda, poput Hadrijanova zida. Pokršteni su u petom i šestom stoljeću, a do kraja devetog stoljeća etnički su se asimilirali sa susjednim Škotima. Na piktskom jeziku očuvano je tek nekoliko natpisa, pisanih ogamskim pismom. Riječ je o najranijem alfabetu kojim se zapisivao arhaični oblik staroirskoga jezika. Sastojao se od crtica (za suglasnike) i kružića (za samoglasnike), koji su se urezivali na jednu okomito postavljenu crtu, u smjeru odozdo prema gore. Ti iznimno teško čitljivi natpisi upućuju na zaključak da su Pikti govorili neindoeuropskim jezikom.

Eros i thanatos

Jednu od najstarijih civilizacija Južne Amerike stvorio je narod Moche. Cvala je od prvoga do osmog stoljeća na sjevernoj obali današnjeg Perua, a kako je iščezla mnogo prije dolaska Europljana, spoznaje koje o njoj imamo posljedica su arheoloških iskapanja. Brojni dokazi svjedoče o prinošenju ljudskih žrtava božanstvima, a neki stručnjaci smatraju kako korijene ove jezive prakse valja tražiti u učestalim poplavama u tim krajevima: masovna žrtvovanja trebala su, pretpostavljaju, umilostiviti božanstva u čijoj su nadležnosti bile elementarne nepogode. Valja, međutim, naglasiti da Moche nisu prezirali život; naprotiv, slavili su ga u njegovoj punini. Jedan od dokaza njihova hedonističkog svjetonazora su brojne freske i ulomci keramike s realistično prikazanim erotskim prizorima, što je motiv koji se vrlo rijetko sreće kod drugih pretkolumbovskih civilizacija.

Sveta jetra

Budući da je religija imala središnje mjesto u životu Etruščana, drevnih stanovnika Apeninskog poluotoka, svećenici – tumači i provodnici volje bogova – imali su ogromnu moć u društvu. Velik dio njihova posla svodio se na ono što bismo danas nazvali gatanjem. Haruspicij, tumačenje volje bogova iz jetre žrtvovane životinje, Etruščanima je bilo najvažnija smjernica pri donošenju odluka. Vjerovali su, naime, da u ovom organu boravi duša, preko koje se čovjek povezuje s božanskim silama. Iz jetre su proricali svećenici, a znak koji bi oni na njoj prepoznali mogao je opovrgnuti zakone, pa čak i i kraljeve odluke.

Piše: Lucija Kapural

Komentari