Manje poznate činjenice iz života nacističkih zločinaca: Propali mehaničar, doktor književnosti i upravitelj bordela

Zločini koje su počinili arhitekti Trećeg Reicha toliko su jezivi i masovni da smo ih u stanju zamišljati kao demone iskeženih očnjaka, zaboravljajući da su ovi monstrumi ujedno bili ljudi koji su jeli, spavali, čitali knjige, igrali se s psima… Upravo ono ljudsko, isuviše ljudsko pojačava dojam nevjerice kad se nabrajaju sva zla za koja su odgovorni. Donosimo manje poznate detalje iz života zloglasnih nacista!

1. Reinhard Heydrich (1904. – 1942.), šef Glavnog ureda sigurnosti Njemačkoga Reicha, bio je jedan od najagilnijih provoditelja sustava terora nacističke Njemačke, a čak ga je i Hitler, fasciniran njegovom nemilosrdnom efikasnošću, opisivao kao “čovjeka sa željeznim srcem”. U slobodno vrijeme, Heydrich se bavio “ugostiteljstvom”: od 1939. godine upravljao je bordelom “Salon Kitty”. Strane veleposlanike, koji su koristili usluge njegovih djelatnica, redovito je prisluškivao, dok su kolege nacisti dobivali značajan popust. Premda sretno oženjen, i sam se s vremena na vrijeme znao opustiti u zagrljaju prijateljica noći, u pravilu vrlo mladih, a u tim trenucima prislušni uređaju su se isključivali.

2. Adolf Eichmann (1906. – 1962.), glavni organizator i izvršitelj genocida nad Židovima, nije bio nikakav arijevski Übermensch već proćelavi, kržljavi službenik s naočalama na nosu. Odrastao je u protestantskoj obitelji, a čak ni njegovi bližnji nisu vjerovali da će “od maloga nešto biti”. Lijen i neambiciozan, nije uspijevao svladati gimnazijsko gradivo, pa ga je otac prebacio u zanatsku školu, kako bi izučio za mehaničara. Ni ondje nije briljirao: školovanje je napustio kao 15-godišnjak, da bi se potom zaposlio u – rudniku! Sit tegobnog rada, iskoristio je očeve veze te postao trgovački putnik. Prodavao je motorna ulja.

3. Za razliku od Eichmanna, zloglasni nacistički ministar propagande Joseph Goebbels (1897. – 1945.), Hitlerov “krvnik u rukavicama”, bio je iznimno obrazovan čovjek. Odrastao je u siromašnoj katoličkoj obitelji, a u gimnaziji je odudarao od vršnjaka iskričavom inteligencijom i ambicioznošću. Trebao je postati svećenikom, no od tog poziva je odustao shvativši da mu vjera nije dovoljno snažna, pa je upisao studij povijesti, književnosti i filozofije. Prije dvadeset petog rođendana doktorirao je na znamenitom Sveučilištu u Heidelbergu, najstarijem u Njemačkoj. Tema disertacije bila je iz područja njemačke drame 19. stoljeća. Preciznije, obradio je kazališna djela Wilhelma von Schütza, slabije poznata romantičarskog dramaturga. Zaposlio se kao novinar, no zapravo je htio postati književnikom. Godine 1929. je objavio roman, a potom i nekoliko drama, no potonje nikad nisu izvedene u kazalištu, što ga je silno peklo. U vrijeme kad je htio objavljivati svoja djela, njemačkom izdavačkom scenom dominirali su Židovi te je upravo njih Goebbels smatrao najvećim krivcima za “dekadenciju germanske kulture”.


4. Uz Hermanna Göringa i Josepha Goebbelsa, Heinrich Himmler (1900. – 1945.) bio je dio Hitlerova velikog trijumvirata, najmoćnijih ljudi Trećeg Reicha. Od 1929. godine, bio je na čelu zloglasnog SS-odreda smrti, samostalne oružane sile odane samo Hitleru. Jedan od najbrutalnijih nacističkih zločinaca nazvan je po bavarskom princu, svome krsnom kumu. Himmlerov otac je, naime, bio visokopozicionirani učitelj koji je predavao brojnim uglednicima, uključujući princa Heinricha. Kao dječak, bio je kržljav i boležljiv: žaleći ga zbog činjenice da se takav nikakav ne može igrati s vršnjacima, majka ga je razmazila preko svake mjere. Studirao je agronomiju, uvjeren kako će ostvariti veliku karijeru u tom području. No, nakon diplome, zatekao se u nepovoljnoj situaciji. U Njemačkoj je, naime, bjesnila jedna od najgorih inflacija u povijesti, pa je momak, umjesto na željenu doktorskom studiju, završio na nisko plaćenom poslu. Upravo u tom periodu duboke osobne frustracije pridružio se nacističkoj stranci.

5. Zadnjih godina života, Adolf Hitler (1889. – 1945.) bio je gorljivi vegetarijanac. Na to ga nije potaknula briga za zdravlje već ljubav prema četveronošcima: bio je nježan vlasnik nekoliko pasa, žestoko se protivio lovu i nasilju nad životinjama, a navodno je, po završetku Drugoga svjetskog rata, namjeravao donijeti zakon koji bi smanjio potrošnju mesa u zemlji. Sačuvane su brojne fotografije na kojima se može vidjeti kako diktator nježno hrani srne, gladi konje ili drži štence u krilu, a premda se radilo o propagandnim materijalima, postoji niz svjedočanstava da je ljubav prema životinjama bila istinska.

Piše: Lucija Kapural

Komentari