Drugi svjetski rat smatra se najkrvavijim vojnim sukobom u povijesti. Vodio se na teritoriju četrdeset država, a od 1. rujna 1939. do 2. rujna 1945., koliko je službeno trajao, odnio je živote oko 55 milijuna duša. Uz goleme ljudske gubitke na bojištima, obilježila su ga masovna stradanja civilnoga stanovništva tijekom bombardiranja gradova, masovna pogubljenja velikoga broja ljudi na okupiranim područjima istočnoeuropskih i azijskih država te sustavna istrjebljenja čitavih naroda u fašističkim i nacističkim logorima smrti. Donosimo tri bizarne anegdote iz ovog perioda tame!
Dragi striko, krepaj!
Jedan od najgorljivijih protivnika Adolfa Hitlera u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je – njegov vlastiti nećak! Odnosno “polunećak”, da budemo precizniji. William Patrick Hitler (1911. – 1987.), sin führerova polubrata Aloisa, odrastao je u Liverpoolu. U Njemačku se preselio 1933. godine, iz koristoljublja: vjerovao je kako će mu striko, novoimenovani državni kancelar, “srediti” posao. Ovaj ga je doista “ubacio” u berlinsku Reichskreditbank, kasnije i u “Opelovu” tvornicu automobila, no momak nije bio zadovoljan. Nastavio je gnjaviti moćnog brkonju da mu nađe štogod “adekvatnije”, a kad molbe nisu urodile plodom, čak je zaprijetio da će otkriti “sramotne obiteljske tajne” novinarima ukoliko se njegove “osobne okolnosti” dramatično ne poprave. Godine 1938. Adolf Hitler nećaku je ponudio namještenje na visokom položaju, pod uvjetom da se ovaj odrekne britanskog državljanstva. Sluteći zamku, William je zbrisao iz nacističke Njemačke. U Londonu, gdje se privremeno bio skrasio, započela je njegova dugogodišnja ogorčena kampanja protiv Adolfa Hitlera. Primjerice, za tamošnji magazin “Look” napisao je dugačak članak naslovljen “Zašto mrzim svoga strica?”. Nakon što je emigrirao u Sjedinjene Države, pristupio je američkoj ratnoj mornarici, a za hrabrost iskazanu na bojišnici čak je nagrađen ordenom. Po završetku rata, mijenja ime u Patrick Stuart-Houston te ostatak života provodi u anonimnosti.
Rat je gotov? Pojma nisam imao!
Hiroo Onoda (1922. – 2014.) smatra se posljednjim ratnikom Drugoga svjetskog rata. Ovaj japanski potporučnik oružje je, naime, položio tek 1974. – dvadeset devet godina nakon što je rat završio! Za jednu od najbizarnijih priča u povijesti dijelom je možda odgovorno Onodino obiteljsko zaleđe. Njegovi preci bili su samuraji, a premda je taj stalež u Japanu odavno bio ukinuti, tradicija ratničke časti i odanosti autoritetu kolala je mladićevim žilama. Završivši obuku za obavještajnog časnika, koncem 1944. poslan je na otok Lubang na Filipinima, gdje se priključio skupini japanskih vojnika. Zapovjeđeno mu je da se ne predaje ni pod kojim uvjetima i da se bori do posljednjeg čovjeka… A u Onodinom svemiru, naredbe su bile tu da se poštuju – pod svaku cijenu! Po iskrcavanju američke i filipinske vojske na otok, pred sam kraj rata, Onoda se s trojicom suboraca povlači u brda te prelazi na gerilski način ratovanja. Tijekom idućih nekoliko godina, četvorka je povremeno izvodila diverzije i napadala policijske patrole, nesvjesna činjenice da je rat odavno završen. Hranili su se bananama, kokosovim orasima i namirnicama koje bi maznuli s lokalnih farmi. I nakon što je izgubio suborce (jedan se predao policiji, dvojica su ubijena), Onoda se nastavio boriti. Odbio je predaju čak i nakon što ga je posjetila obitelj, uvjeravajući ga da je rat DOISTA gotov. Kako bi bio gotov? Ta ne bi se njegova voljena vlada tako brzo predala! Pih, zacjelo su njegovi nasjeli na neprijateljsku propagandu – tako je otprilike rezonirao. Oružje je položio tek nakon dolaska bivšega ratnog zapovjednika, koji mu naređuje predaju. Kad se vratio u domovinu, dočekan je kao heroj.
Odbjegli “gusar”
Jedan od najosebujnijih vojnika koji su sudjelovali u Drugome svjetskom ratu bez sumnje je bio britanski časnik Adrian Carton de Wiart (1880. – 1963.). Ovaj prekaljeni borac, koji je već imao priliku tamaniti neprijatelje u Burskim ratovima i Prvome svjetskom ratu, ostavio je znatan dio sebe na bojištu. Ovo mislimo doslovno: u sukobima u kojima je sudjelovao, ustrijeljen je u lice, lubanju, nogu i kuk, a u Drugi svjetski rat je radosno uskočio u poznim godinama, s okom i rukom manje. Tijekom jedne misije, Wiartov avion je oboren, a žilavi djedica pao je u ruke talijanskih fašista. Iz zarobljeničkog logora uspio je pobjeći te se danima skrivati u okolici, unatoč svome vrlo specifičnom izgledu: s crnim povezom preko oka i praznim rukavom, doimao poput kakva gusara! Svoja iskustva kasnije će lakonski sažeti novinarima: “Da budem iskren, jednostavno sam volio ratovati”.
Piše: Lucija Kapural
