Uz obalu Perzijskog zaljeva, na komadiću pustinje ne pretjerano bogatom naftom, smjestilo se utjelovljenje kapitalističkog sna: Dubai. Šireći se brže od bilo koje države na našem planetu, povezuje turizam, financije i biznis informacijskog doba a, premda je riječ o islamskoj zemlji, ovdje je sve podređeno samo jednom – profitu!
Dubai, drugi po veličini emirat u sastavu Ujedinjenih Arapskih Emirata, pruža se u duljini od sedamdesetak kilometara, a pripada mu i eksklava Hatta u Omanskome gorju. No, kad se spomene Dubai, najčešće se misli na istoimeni glavni grad, u kojem živi većina stanovništva. “Manhattan Bliskog istoka”, kako mu tepaju, svjetska je prijestolnica luksuza. Vjerojatno nigdje drugdje na svijetu ne možete podići zlato na bankomatu, vidjeti pozlaćene taksije i limuzine s tablicama vrijednim milijune dolara, igrati tenis na krovu zgrade visoke tristo metara ili rezervirati smještaj na recepciji na kojoj “radi” humanoidni robot. Poput živog organizma, grad neprestano raste, gutajući pustinju koja ga okružuje.
Dubai se spominje se još davne 1799. Isprva maleno naselje, koje je živjelo od ribarstva i uzgoja školjki bisernica, početkom dvadesetog stoljeća postaje trgovačko i lučko središte. Do strelovita napretka dolazi 1966. godine, nakon što je u obalnom području otkriveno crno zlato – nafta. Pet godina kasnije, Dubai i ostalih šest emirata oformili su Ujedinjene Arapske Emirate, te se nametnuli kao jedan od najvećih svjetskih proizvođača ovoga zemnog ulja. Već do sredine sedamdesetih, na toj lokaciji izgrađena su tri podmorska tanka, svaki kapaciteta od 500.000 barela.
Prvi vladar Dubaia, emir šeik Saeed Al Maktoum (1912. – 1990.), bio je mudar čovjek, svjestan činjenice da rezerve nafte neće trajati vječno. “Moj djed i otac jahali su devu, ja vozim ‘Mercedes’, a moj sin ‘Land Rover’. Sin mog sina također će voziti skupocjeni automobil, no njegov nasljednik ponovno će jahati devu”, slikovito se izrazio. Umjesto da zdvaja nad gubitkom ograničenih resursa, stvorio je dalekovidan plan za budućnost. Počeo je s detaljnim planovima za razvoj najvećega svjetskog turističkog mjesta, a novac dobiven od nafte uložio je u gradnju prijestolnice. U grad su, kao radnici na ogromnim građevinskim projektima, nahrupili brojni Indijci i Pakistanci, koji su za skromne nadnice radili u pustinji, na temperaturama od plus četrdeset. Počelo je s gradnjom tankerske luke Port Rashid 1972. i od rada radovi nisu stali – Dubai bismo mogli opisati kao najveće svjetsko gradilište!
Isprva, u gradu su nicale lijepe ali ne pretjerano raskošne građevine. Od devedesetih godina prošlog stoljeća, ondje su se počeli podizati objekti koje, bez imalo pretjerivanja, možemo nazvati svjetskim čudima. Jedan od njih je Burj Al Arab (na slici!), jedini hotel sa sedam zvjezdica na svijetu. Napravljen po želji samog emira, u obliku jedara na ribarskom brodu, jedan je od najimpresivnijih spomenika svemoćnom dolaru. Uzdiže se 321 metar nad zemljom, a premda ima “samo” pedeset šest katova, svaki od njih dvostruko je viši od uobičajenoga. Na vrhu se nalazi aerodrom – ondje, ako ste naftni gigant ili štogod slično, možete “parkirati” svoj privatni mlažnjak. Otvoren 1999. godine, drugi je po visini hotel u svijetu, iza Rose Towera – ne treba posebno ni naglašavati da se i potonji nalazi u Dubaiju. Oba, međutim, izgledaju poput patuljaka u usporedbi s Burj Khalifom. Visok 828 metara, ovaj neboder najviša je građevina na našem planetu, a do najvišega, 258. kata, vozi najbrže dizalo na svijetu – kreće se brzinom od šezdeset četiri kilometra na sat.
Pogled u prošlost pruža pak područje Bastakiya, s uskim uličicama, tradicionalnim kućama izgrađenim od morskih koralja i neobičnim vjetrenjačama koje su ih u prošlosti hladile. Ako vas put nanese ondje, svakako biste trebali zaviriti u povijesnu utvrdu Al-Fahidi, izgrađenu 1799. Danas je to muzej u kojem možete razgledati staro oružje i pribor lovaca na bisere. Uvid u život kakav je bio prije otkrića nafte pružaju i tržnice. Najpoznatija, među zapadnjacima poznata kao Spice Market, živopisno je mjesto na kojem vam se može zavrtjeti u glavi od mirisa i boja začina te kakofonije zvukova, dok se na Golden Souku prodaje zlato. Diskretan nakit ovdje nije na cijeni – što glomaznije i skuplje, tim bolje! Cjenkanje ne samo da se podrazumijeva, već ga lokalci smatraju znakom pristojnosti.
Svjesni činjenice da se zalihe crnog zlata bliže kraju (neke prognoze im daju još samo desetak godina), Emiraćani su, kao što smo spomenuli, pravodobno odlučili investirati u turizam, građevinarstvo i poslovne prostore. No, najveći prihod ostvaruje se od industrije metala – Dubai je jedan od najvećih proizvođača aluminija na svijetu. Mnogo se ulaže i u moderne tehnologije, pa je grad danas IT središte Bliskog istoka. Porezi, koji su ranije bili nepoznanica, uvedeni su 2018. godine, s tom da su od njih oslobođeni osnovni prehrambeni proizvodi, zdravstvo i obrazovanje.
Premda je arapski službeni jezik, zbog velikog broja stranaca u Dubaiju se govori i engleski. Gradom vlada šeik Muhamed bin Rašid al Maktoum i pet njemu bliskih obitelji, u čijem su vlasništvu sve važnije kompanije i nekretnine. Domicilno stanovništvo zbrinuto je samim rođenjem – Emiraćani koji nemaju vlastiti dom od šeika besplatno dobivaju kuću za koju ne moraju plaćati ni struju ni vodu!
Piše: Lucija Kapural
