Južnoafrički znanstvenici proveli su opsežno istraživanje vida i sluha u carstvu faune, a uvidi do kojih su došli uistinu su fascinantni. Voditelj projekta Jonah Choiniere, profesor paleontologije na Sveučilištu Witwatersrand u Johannesburg, pomoću uređaja za kompjuteriziranu tomografiju uspio je zaviriti u unutrašnjost više od stotinu jedinki, što danas postojećih a što onih davno izumrlih.
Kako bi analizirao sluh, detaljno je pregledao lagenu, organ koji procesuira zvučne informacije. Očekivano, proporcionalno je bila najveća u kukuvije, ptice iz reda sovki koja je poznata kao nenadmašan noćni predator. Plijen – miševe, krtice, rovke, malene ptice i velike kukce – ova pomalo zastrašujuća ptičurina lovi u potpunom mraku, oslanjajući se isključivo na sluh. Kod većine izumrlih gmazova, lagena je bila prosječne dužine.
Informacije o vidu pružilo je pak proučavanje skleralnog prstena, malenih kostiju koje okružuju zjenicu, kod svake pojedine vrste. Pokazalo se da mesožderni teropodi, poput tiranosaura i dromeosaura, imaju vizualni aparat prilagođen dnevnom svjetlu – drugačije govoreći, u mraku se baš nisu najbolje snalazili.
No, jedan maleni, neugledni, naoko bezopasni dvonožni gmaz imao je daleko najbolji vid i sluh od svih vrsta, kako živućih tako i izumrlih. Shuvuuia deserti, vrsta koja pripada porodici alvarezsaurida, živjela je u razdoblju krede, na području današnje Mongolije. Osim oštrog sluha, imala je sjajan noćni vid – možda i bolji od onoga u kukuvije.
“Proporcionalno, ova životinja imala je najveće zjenice od svih dinosaura”, ispričao je Choiniere. “Pretpostavljamo, da je poput većine pustinjskih životinja, koristila svoje dugačke noge kako bi uhvatila plijen – manje sisavce i veće kukce – te da je pomoću snažnih prednjih udova vadila životinje koje nastanjuju jazbine”.
Alvarezsauridi, poznati i kao “Alavarezovi gušteri”, otkriveni su 1987. godine, a nazvani su po argentinskom povjesničaru Gregoriju Alvarezu. Ovi dinosauri bili su maleni, duljine između jednog i tri metra, tijela prekrivena primitivnim perjem i dugačke njuške.
Piše: Lucija Kapural
