Majka kontroverznog redatelja skončala je u plinskoj komori u Auschwitzu!

Malo je ljudi čiji umjetnički put je u toj mjeri isprepleten s onim životnim kao kod Romana Polanskog, najkarizmatičnijeg i najkontroverznijeg redatelja današnjice. Njegovi filmovi, u kojima se crni humor prožima sa stalnim osjećajem prijetnje i ugroženosti, razotkrivaju iskonsko zlo koje se krije iza onoga svakodnevnog i uobičajenog. Možete se kladiti da će ljubazan starčić u njegovu svijetu biti đavolji šegrt, a topli osmijeh mlade djevojke krit će žeđ za krvlju i rasapom. Granica jave i sna, razuma i ludila, uvijek je kod njega tanka, tanja nego što naš osjećaj sigurnosti može probaviti. Poput uznemirujućih djela, ni njihova tvorca nije lako probaviti. Njegov genij izaziva divljenje, tragedije koje su ga snašle sažaljenje, a zlo koje je počinio gađenje i strah. Poput značenja njegovih filmova, ličnost Romana Polanskog uvijek će nam izmicati. Onaj tko ga želi (pokušati) razumjeti, mora prihvatiti činjenicu da ono lijepo i uzvišeno te ono mračno i šokantno često idu ruku pod ruku.

Čovjek koji je izgubio voljenu suprugu u jednom od najšokantnijih zločina u američkoj povijesti, da bi se, u jesen života, krio pred pravdom zbog zločina koji je sam navodno počinio u mladosti, seksualnog zlostavljanja maloljetnice, bio bi izazov i za tim najiskusnijih psihijatara. Njegov život često je bio nalik na dramu s primjesama horrora, a u putovanje u srce tame započeo je još kao dječak. Pravim imenom Rajmund Roman Liebling, rođen je 1933. godine u Parizu. Njegova majka Bula, lijepa katolkinja ruskih korijena, ostavila je prvog supruga kako bi se udala za proizvođača plastike Rysyarda Lieblinga, poljskog Židova koji je njenu kćer Anette prihvatio kao vlastito dijete. Suočeni s rastućim antisemitizmom u Francuskoj, Lieblingovi donose nesretnu odluku i sele u Krakov. Ime trogodišnjeg dječaka u Poljskoj je slavenizirano.

Da je dolazak bio greška, ubrzo je postalo jasno: Poljska je bila prva žrtva nacističke Njemačke. Po nalogu vlasti, obitelj je strpana u krakovski geto. Srećom, netom prije nego što su ih deportirali u koncentracijski logor, Lieblingovi su uspjeli osmogodišnjeg Romana dati na čuvanje jednoj katoličkoj obitelji. Bez ikoga svoga, dječak poput Romana mogao je preživjeti samo na jedan način: tako da napusti svoj židovski identitet za trajanja okupacije. Pod lažnim imenom Roman Wilk, krio se od Nijemaca do 1945. godine, oviseći o milosti stranaca. Srećom, neki se farmer sažalio nad napuštenim dječakom, pa mu je dopustio da povremeno spava u njegovoj štali.

Bijeg od gladi i maltretiranja odmalena je nalazio u kinodvoranama. Kako bi ga pustili na projekcije, pretvarao se da je Nijemac: “Oduvijek sam osjećao da sam drugačiji od ostalih vršnjaka. Živio sam u svijetu mašte. Kad god sam gledao neki film, zamišljao sam sebe kao glavnoga glumca”, ispričao je. Po završetku rata, ponovno se našao s ocem. Premda je maštao o trenutku kad će se baciti u majčin zagrljaj, ta mu se želja nije ostvarila: Bula je stradala u plinskoj komori u Auschwitzu.


Dani lutanja ulicama u potrazi za hranom bili su iza Romana. Otac mu je opremio sobicu, nabavio novu odjeću i upisao ga u tehničku školu. Budući da ga gradivo ni najmanje nije zanimalo, imao je loše ocjene i samo vrebao trenutak da pobjegne s nastave i pogleda koji film. Otac nije imao razumijevanja za njegove “umjetničke mušice”, pa su se često prepirali. Njihov odnos dodatno se pogoršao nakon što se Ryszard oženio lijepom Wandom Zajackovom, što je mladac smatrao činom izdaje prema majci. Radi mira u kući, otac mu je dopustio da unajmi sobičak kod jedne obitelji i da se prebaci na umjetničku školu. Nakon toga, Roman se smirio i posvetio glumi.

Pojavio se u filmu “Generacija” glasovitog Andrzeja Wajde, a potom nastavio studij na prestižnoj filmskoj akademiji u Lodzu. Ondje su zapaženi njegovi kratki filmovi: “Ubojica”, “Debeli i mršavi”, “Sisavci” i “Kad anđeli padnu”. Već u prvim radovima pokazao je zanimanje za ono bizarno u međuljudskim odnosima i sklonost crnom humoru, a za “Dva čovjeka i ormar”, četrnaestminutni avangardni film koji na metaforički način prikazuje teret čovjeka u modernom društvu, dobio je niz nagrada. Nedugo potom, prema vlastitu scenariju, snima prvi cjelovečernji film, “Nož na vodi”. Bila je to prekretnica kako za Polanskog tako za poljsku kinematografiju. Naime, ta klaustrofobična psihološko-erotska drama o ljubavnom trokutu bila je prvi poljski poslijeratni film koji nije imao ratnu tematiku, zbog čega su redatelja kritizirali komunistički aparatčiki, prigovarajući mu da se bavi “nevažnim i trivijalnim stvarima”. Film je, međutim, postigao međunarodni uspjeh i priskrbio Polanskom nominaciju za Oscara (najbolji strani film).

Piše: Lucija Kapural

Komentari