Majka iz pakla: Rođenu kćer četvrt je stoljeća držala zatočenu na tavanu, lišenu sunčeva svjetla i ljudskog kontakta!

Ako ste čitali “Zatočenicu Poitiersa”, roman Andréa Gidea iz 1930. godine, vjerojatno ste odahnuli kad ste stigli do zadnje stranice ovoga mučnog štiva, sretni što je riječ o pukoj fikciji. Nažalost, nije – priča o djevojci koju je rođena majka duže od četvrt stoljeća držala u zatočeništvu, u jezivim uvjetima i u potpunosti odsječenu od ljudskog kontakta, od onog što se dogodilo u stvarnosti razlikuje se tek po imenima protagonista! Koji je to težak grijeh, možda ćete se zapitati, počinila ova djevojka? Odgovor je više nego tužan: voljela je pogrešnog čovjeka!

Život zlosretne Blanche Monnier (1849. – 1913.) započeo je kao bajka. Odrastala je u jednoj od najuglednijih aristokratskih obitelji u francuskom gradu Poitiersu. Kao djevojčica, bila je mezimica oca Emilea Monniera, dobroćudnog muškarca plemićkog podrijetla koji je radio kao kustos u muzeju. U pubertetu, preobrazila se u ljepoticu za kojom su se okretale glave: prosce je doslovce morala tjerati štapom.

Bezbrižni dani potrajali su do trenutka kad je teška bolest prikovala Emilea za krevet. Nakon što je ovaj preminuo, djevojka je bila neutješna – ostala jer živjeti s majkom Louise, strogom, konzervativnom i gramzivom ženom koja prema njoj nikad nije iskazala nježnost, i starijim bratom Marcelom, koji je, čini se, baštinio majčinu narav.

Dašak nade obasjao je njenu sumornu svakodnevicu kad je upoznala privlačna starijeg muškarca, odvjetnika. Nakon nekoliko mjeseci viđanja, ovaj ju je zaprosio, a zaljubljena Blanche s radošću je pristala. Problem je nastao kad je svoju odluku saopćila majci. “Ne dolazi u obzir!”, odrezala je ova, kojoj je do sreće jedine kćeri bilo stalo koliko i do lanjskog snijega. Razlozi Lousieina protivljenja braku? Smatrala je da je ženik odveć star i nedovoljno bogat da bi ušao u njihovu obitelj!


Premda po prirodi plaha, Blanche se žestoko suprotstavila majci. Kad je ova shvatila da neće, kao obično, uspjeti nametnuti svoju volju kćeri, osmislila je monstruozan plan. Uz pomoć sina, zatočila je nesretnu djevojku na tavan, da bi se narednih mjeseci ona i sin pretvarali kako oplakuju Blanchein zagonetni nestanak. Ondje, u prljavom sobičku u koji sunčeva svjetlost nije prodirala, Blanche će provesti narednih četvrt stoljeća! Nitko od njezinih prijatelja nije znao gdje se nalazi, pa čak ni da je živa, a čovjek za kojeg se htjela udati 1885. je iznenada umro od infarkta – njegovo napaćeno srce nije izdržalo bol zbog gubitka voljene.

Godine 1901. pariški državni odvjetnik primio je anonimno pismo. Pošiljatelj, čiji identitet nikada nije otkriven, obavijestio ga je da ugledna članica društva, gospođa Monnier, na tavanu u neljudskim uvjetima drže sirotu Blanche. Premda je ovaj pomislio kako je riječ o neslanoj šani – ta svi su voljeli i cijenili Monnierove – poslao je policajce na adresu Rue de la Visitation 21. Louise ih je odbila pustiti u kuću, pa su ovi nasilno razvalili vrata.

Kad su otvorili vrata mračne tavanske prostorije, zapahnuo ih je nepodnošljiv smrad. Ono što su ugledali prenerazilo je i najtvrdokornije među njima: ondje, na prljavom krevetu prepunom kukaca, izmeta i ostataka hrane, ležala je naga žena izobličenih crta lica i do gležnjeva dugačke, zapetljane kose. Našli su Blanche Monnier… Ili ono što je ostalo od nje.

Rukama mršavim kao u kostura – budući da su je tamničari hranili isključivo pljesnivim ostacima, i to ne svakog dana, težila je samo 25 kilograma – pokušavala je prikriti grudi. Bila je biljeda poput voska, a oči nije uspjevala otvoriti – ta sunčevo svjetlo nije vidjela zadnjih dvadeset pet godina!

Majka i sin su uhićeni. Starica iz pakla, krojačica Blancheine jezive sudbine, umrla je u ćeliji samo petnaest dana nakon što je njena sramotna tajna otkrivena: srce ju je izdalo kad je ugledala bijesnu rulju koja se okupljala oko njene tamnice. Marcel Monnier izvukao se bez zatvorske kazne: krivnju za Blancheino zatočenje u potpunosti je prebacio na majku a, prema tadašnjem zakonu, nije mogao biti osuđen zbog nepružanja pomoći.

Nesretna djevojka, koja je kroz desetljeća odvojenosti od ljudi izgubila razum i dar govora, smještena je u sanatorij u Bloisu. U toj neveseloj psihijatrijskoj ustanovi provela je dvanaest godina. Umrla je prohladne listopadske večeri 1013. godine, sama i zaboravljena od svijeta. Francuska javnost, koja je isprva bila ganuta njenom stravičnom sudbinom, do tog trenutka više joj se ni imena nije sjećala.

No, tko je mogao biti autor anonimnog pisma? Oni koji su bili upoznati s ovim slučajem spekuliraju da ga je poslao Marcel Monnier. Nije to, međutim, učinio iz suosjećanja prema sestri već zbog straha za vlastitu stražnjicu. Prema najraširenijoj teoriji, shvatio je kako će njegova mamica uskoro otići “bogu na istinu”, a nije htio da Blanche pronađu kod njega i da ga, nedajbože, okrive za njeno zatočenje.

Piše: Lucija Kapural

Komentari