U posljednjem nastavku teme o Čang-kaj Šeku, osvrnut ćemo se na privatni život kineskog generala. Baš poput njegova vojnog i političkog djelovanja, isti je bio više nego kompleksan.
Četrnaestogodišnji mladoženja
Godine 1901. oženio se djevojkom iz rodnog mjesta, Mao Fumei. Radilo se o ugovorenom braku, učestaloj praksi u ono vrijeme – mladoženji je bilo četrnaest godina, a njegova nevjesta bila je pet godina starija, nepismena i oku ne baš ugodna. Godine 1910. rađa mu nasljednika, Čang Čing-kuoa, i njena uloga je time manje-više okončana.
Još dok je bio u braku, uzima dvije konkubine – još jedna tada uobičajena praksa. Prva, Yao Yecheng, bila je ono što su zapadnjaci nazivali “song song” djevojkama. Godinama je pripadala nekom vremešnom bogatašu, patološki ljubomornom čovjeku. Kad je ovaj doznao za njenu vezu s Čangom, na glavu joj je izlio tanjur vrele juhe, nanijevši joj teške opekline i okončavši njenu karijeru zabavljačice gospode. Unatoč njezinu unakaženom licu, Čang ju je doveo u kuću. Prepustio joj je odgoj svoga posvojenog suna, Čang Wei-kuoa.
Druga priležnica bila je Chen Jieru, poznata i pod nadimkom Jennie. Ako je vjerovati njenim memoarima, upoznali su se u kući zajedničkog prijatelja, gdje ga je opčinila ljepotom. Uspio ju je nagovoriti da mu postane supruga nakon što ju je uvjerio da je njegov brak s Mao puka forma te da je Yao primio u kuću samo zato što se sažalio nad njenim unakaženim licem. Godine 1921., nakon što se razveo i potjerao ubogu Yao, Chen Jieru postaje mu druga supruga. Prema njenim zapisima, mužić joj je u prvoj bračnoj noći dao neželjeni dar, sifilis, zbog čega je ostala neplodna.
Moćna dama iz sjene
Treća supruga Soong Mei-ling, s kojom se vjenčao 1927., javnosti je najpoznatija. “Madame Čang”, kako su je zvali na zapadu, bila je žena nevjerojatne ljepote i inteligencije, uz to vrlo obrazovana (u Americi je diplomirala englesku književnost i filozofiju). Prema memoarima Chen Jieru, koji su – iz razumljivih razloga – objavljeni godinama nakon Čangove smrti, ovaj brak bio je posljedica izdaje. Vojskovođa je supruzi rekao da se planira oženiti s drugom, ali isključivo iz političkih razloga. Obećao joj je da će joj se vratiti čim se za to stvore uvjeti, štoviše, zakleo se pred budističkim hramom. Umirena, Chen Jieru pristala je na neobičan aranžman, nakon čega ju je bivši muž poslao na petogodišnje “studijsko putovanje” po SAD-u. Ondje, iz novina je doznala da je Čang zanijekao brak s njom te da je izjavio kako mu je bila obična konkubina.
Kako je Buda propustio zgromiti vjerolomnika, ovaj je mirno nastavio živjeti s trećom gospođom. Zanimljivo, Mei-ling je bila najmlađa od tri kćeri Charlieja Soonga, kineskoga poslovnog čovjeka koji je veći dio života proveo u SAD-u. Ondje se preobratio na kršćanstvo te je, po povratku u domovinu, nekoliko godina bio misionar. Soong Mei-ling nije bila jedina njegova kći koja će postati utjecajna. Najstarija kći Soong Ai-ling udala se za najbogatijeg čovjeka u Kini, H. H. Kunga (svojevremeno kineskog ministra financija), srednja Soong Ching-ling udala se za Sun Jat-sena, a najmlađa je, nakon što je Čang postao predsjednikom, dobila titulu prve dame. Bavila se dobrotvornim radom te imala velik utjecaj na suprugove odluke. Za te tri sestre postoji kineska izreka da je jedna voljela novac, druga moć, a treća domovinu. Nakon supugove smrti, Mei-ling napustila je Tajvan te se skrasila na obiteljskom imanju u New Yorku. Ondje, u dnevnom boravku dovoljno prostranom za igranje nogometa, kočio se portret Čang Kaj-šeka, ozbiljnog u uniformi načičkanoj odličjima. Madame Čang umrla je u snu, u dobi od 105 godina. Tadašnji američki predsjednik Bush tim povodom je izdao priopćenje, kazavši da je Amerika izgubila dobru prijateljicu. Ernest Hemingway je o njoj pisao kao o moćnoj dami iz sjene, a časopis “Liberty” opisao ju je kao “stvarni mozak kineske vlade”.
Krvavi pas crne kineske reakcije
Čang Kaj-šekova pragmatična narav vidljiva je i iz činjenice da je potomke poslao u dva dijametralno oprečna pravca – biološkog sina Čang Čing-kuoa, budućeg nasljednika na mjestu predsjednika Reublike Kine, u Staljinovu akademiju, a posvojenog Čang Wei-kuoa u Hitlerovu vojnu školu.
Čang King-kuo, koji je prema autoritarnom ocu imao hladan odnos prožet strahom, u Moskvu stigao 1925., u vrijeme kad je Nacionalistička stranka još bila u savezu s Komunističkom partijom. S lakoćom svladavši jezik, istaknuo se kao odličan pitomac. Počeo se koristiti pseudonimom Nikolaj Vladimirovič Elizarov, a čak je pristao i uz trockizam. Oženio se Bjeloruskinjom Fainom Vahrevom i postao direktor sovhoza. Osjećao se kao svoj na svome, a o tatici je pričao kao o “krvavom psu crne kineske reakcije”. Za sovjetsku vlast, bio je tek pijun. Nakon što njegov otac raskida s komunistima, Staljin momka šalje na prisilan rad, u tvornicu čelika na Uralu. Kad je Čang Kaj-šeku predloženo da razmijeni sina za zarobljena partijskog moćnika, ovaj je to glatko odbio riječima: “Ne mogu žrtvovati nacionalne interese zbog dobrobiti mog sina”.
Godine 1937., kad je postalo jasno da je rat između Kine i Japana neizvjestan, Staljin ga vraća u Kinu. Tijekom rata, otac mu polako počinje vjerovati te mu daje sve važnija zaduženja. Po prelasku na Tajvan, povjerava mu upravu nad tajnom policijom. Na tom položaju, dao je svoj obol Bijelom teroru. Prije nego što je naslijedio oca kao predsjednik, vršio je funkcije ministra obrane i premijera.
Poput brata, Čang Wei-kuo je kao mladić imao malo utjecaja na vlastitu sudbinu. U vrijeme kad je “Elizarov” držan kao politički talac u Sovjetskom Savezu, Čang Kaj-šek njegova brata šalje na vojnu obuku u nacističku Njemačku. U Münchenu, na glasovitoj Kriegschule, upijao je znanja o njemačkoj vojnoj taktici, organizaciji i korištenju modernog oružja. O njegovoj uspješnosti na obuci najbolje svjedoči sljedeći podatak – mladi oficir Wehrmachta zapovijedao je tenkovskom jedinicom koja je, nakon Anschlussa, ušla u Beč. Čekao je da bude poslan u Poljsku, kad je pozvan da se vrati u domovinu te pomogne u obrani od nadirućih japanskih snaga. Osim u Drugome kinesko-japanskom ratu, istaknuo se u borbi protiv komunista. Kad je s ocem prešao na Tajvan, ondje je prenio svoju tenkovsku regimentu. Godine 1975. promoviran je u generala. Osim u vojnom i političkom, bio je aktivan u društvenom životu Tajvana, kao predsjednik Nogometne udruge Republike Kine. Uz to, bio je mason, Veliki meštar Velike kineske lože.
Piše: Lucija Kapural
