Otok Madagaskar se smjestio na jugoistoku Afrike. Na njemu živi 18 različitih etničkih skupina od kojih je najbrojnija ona prozvana imenom Merina. Narod Merina, prakticira sa zapadnog stajališta, morbidan festival koji se naziva Famadihana ili ritual preokretanja kostiju. Možda ćete se zapitati o kakvom je preokretanja kostiju riječ, i s kojim se ciljem provodi, no nećemo vam to odmah otkriti, potražite odgovore na pitanja u tekstu koji slijedi.
Život kao intermezzo
Iako je narod Merina velikim dijelom prihvatio kršćanstvo, oni se ne mogu ukalupiti samo u jedan vid religije. Njihova je religija kombinacija kršćanstva i tradicijskih običaja. Prema broju Bogova u koje vjeruju oni su u osnovi monoteisti. Ne mole se Bogu već svojim precima jer Bog ne odgovara izravno na molitve. Smatraju da ne postoji raj i pakao i da duša nakon smrti nastavlja svoje postojanja pri čemu razlikuju više nivoa u razvoju duše. Prema njima ovaj je svijet neka vrsta intermezza između Boga i smrti, i pauza je kao takva manje važna u odnosu na navedene.
Nigdje manje ne vrijedi ona “dok nas smrt ne rastavi”
Kao i ostale afričke države Madagaskar ulazi u siromašne države svijeta, no unatoč tome oni žele svojim pokojnicima osigurati što bolju grobnicu i što više zabave. To je razlog zbog kojega žive u većoj bijedi od one u kojoj bi bili, kada bi se usmjerili samo na svijet živih. Svojim kućama ne poklanjaju naročitu pozornost jer smatraju da je ona manje bitna od kuća smrti. S jedne strane imaju pravo jer ovdje smo kratko, a tamo bismo navodno trebali biti vječno, no o tom potom. Kada te na Madagaskaru pitaju odakle dolaziš dobit ćeš podatak o imenu grobnice i eventualno njenoj lokaciji, što pokazuje koliko su im životi usko isprepleteni sa smrću. Njihova religije je u osnovi prožeta ljubavlju koja ne prestaje ni poslije smrti pa nigdje manje ne vrijedi ona stara izreka “dok nas smrt ne rastavi”.
U iščekivanju zabave
Nakon smrti pokojnika, koji nije imao još niti jednu zabavu, čeka se javljanje njegove duše koja treba kontaktirati nekog od starijih članova obitelji. Kada on ili ona dobiju znak kreće se s organizacijom partyja. Najvjerojatnije pripadnici ovog naroda moraju pričekati s obzirom na sveopće siromaštvo, povoljniju financijsku konstrukciju. Pretpostavljamo da bi u našoj siromašnoj europskoj zemlji pokojnici bili osuđeni na nešto kao vječno čekanje. No, nakon što se duša javi, naravno, na Madagaskaru konzultira se astrolog koji daje datume najbolje za otvaranje i zatvaranje grobnice.
Jedenje pokojnikove odjeće
Kada prvi puta novi pokojnik kroči izvan grobnice, on je i doista na nogama, kao i za života, no po povratku se vraća u drugačijem položaju, a u kojem mu glava prva ulazi u grobnicu. Pokojnik se prije izlaska iz grobnice umotava u skupocjenu svilu dok neplodne žene konzumiraju ili jednostavno uzimaju sa sobom dio raspadnute pokojnikove odjeće. Nakon što posmrtne ostatke umotaju u finu svilu, prskaju pokojnika vinom ili parfemom i iznose ga van u život. Kako vole tehnologiju često ‘okidaju’ selfije, no ne kao mi, već u društvu svojih mrtvih rođaka.
Samo ne francuski kolači
Obaveza održavanja zabava za mrtve je propisana i obuhvaća period između dvije i sedam godina. Ukoliko je obitelj u mogućnosti održati zabavu za svoje mrtve, a to ne učini u tom periodu takvo se ponašanje smatra ozbiljnim prijestupom. Uvjereni su da preci vole, kao i uostalom živi, zabave, a osobito one koje su pripremljene u njihovu čast. Organiziranje zabave za mrtve je skupo jer uključuje stotine uzvanika za koje treba pripremiti jelo i piće. Na tim zabavama kruh je zabranjen, a najviše se jedu govedina i riža, pri čemu potonja ima status svetog jela. Uz to, tu se na slavlju mogu jesti jogurti, voće, gazirana pića i ne manje važno, vrlo neobična piva. No, ono što će vas možda razočarati je to da nisu ljubitelji kolača što je posljedica francuskog kolonijalizma, koji je ostavio duboke tragove na ovom otoku. Ukoliko ih želite ozbiljno naljutiti možete ih zatražiti kolače s “francuskim potpisom”.
Strah od mraka
Običaj Famadihana omogućava da mrtvi i nakon smrti ostaju sastavni dio života. Živi iz grobnica iznose mrtve, i plešu i pjevaju uz glazbu koju su pokojnici voljeli. Ipak tijela se vraćaju u grobnicu prije zalaska Sunca, što je posljedica straha od mraka i vjerovanja u negativnu energiju koja se prema njihovom mišljenju oslobađa u noćnim satima. Moguće da se sjećate stare izreke koja je u Hrvatskoj dugo bila prisutna kada su ljudi, ponajviše u ruralnim sredinama govorili: “Noć ima svoju moć”. Zbog toga se u nas nije noću ostavljalo ništa vani niti su se djeca nosila van iz kuće. Definitivno su određeni obrasci ponašanja prisutni u raznih naroda neovisno o vremenskoj ili prostornoj udaljenosti. Pokojnici se na kraju zabave vraćaju u grobnice gdje se ostavljaju naglavačke okrenuti jer u tom drugom svijetu, u kojem su oni, vrijede neki drugi zakoni suprotni zakonima ovog svijeta. Prije nego što zatvore grobnicu svojim pokojnicima ostavljaju darove u vidu novca, alkohola i drugog, što su već voljeli konzumirati ili posjedovati za života.
Ništa nije vječno
Ništa ne traje vječno, pa tako ni pokojnici se ne zabavljaju vječno. Nakon što vrijeme i prirodni uvjeti razgrade tijelo pokojnika, oni ulaze u svijet predaka i više ne sudjeluju u zabavama. Oni su tada sveprisutni i odradili su svoju tranziciju, dajući mjesta onima koji dolaze da odrade svoje. Ove su ceremonije danas u opadanju, na što utječu najvećim dijelom financije, ali i protivljenja nekih kršćanskih organizacija. U našoj zapadnoj kulturi, mi se sjećamo svojih mrtvih i oni nam nedostaju, ali samotno za njima tugujemo dok narod Merina živi s pokojnicima pa i onda kada to znači fizički izvesti mrtvaca van iz grobnice. Jedan “zalutali” stranac koji je prisustvovao ovoj ceremoniji izjavio je iduće:
Došao sam očekujući najmračniju moguću ceremoniju, ali umjesto toga pronašao sam ekstremi oblik obožavanja voljenih osoba koji će zauvijek promijeniti moj pogled na život i smrt.
Što reći na kraju, osim se našaliti i završiti riječima našeg kolege, koji običava reći “voljenim” osobama: “Hvala što ste umrli…” Narod Merina našao je smisao života u smrti, a mi moramo pokušati pronaći smisao života u životu, kako bi se riječi našeg kolege mogle promijeniti u: “Hvala što ste živjeli…” Zvuči ljepše zar ne?
Piše: Sonja Kirchhoffer
