Mad Mel: Ulogu koja ga je lansirala zvjezdanu orbitu dobio je zahvaljujući ozljedama zadobivenim u pijanoj tučnjavi!

U ljeto 2006. godine, policajci su u Los Angelesu zaustavili muškarca koji je jurio automobilom brzinom znatno većom od dozvoljene. Pokazalo se da je vozač, slavni Mel Gibson, pijan kao zemlja. Prilikom uhićenja, zamjenika šerifa je pitao je li Židov, urlajući kako su pripadnici tog naroda odgovorni za sve ratove svijeta. Nastavio je mahnitati u policijskoj stanici: pomokrio se na pod, razbio telefon, vrijeđao službenike koji su ga pokušali smiriti… Kad su sramotni detalji uhićenja isplivali u javnost, posuo se pepelom, pravdajući se da je iz njega “progovarao alkohol”, ali šteta je već bila počinjena. Američki mediji razapeli su ga zbog antisemitizma, za što je i ranije optuživan, a brojni holivudski moćnici zakleli su se da nikad više neće raditi s njim. Bio je to početak crnog niza za nekoć cijenjena glumca i redatelja. Brak mu se raspao, agencija “William Morris”, koja ga je godinama zastupala, otkazala mu je suradnju, Leonardo DiCaprio izjavio je da ne želi imati posla s “takvim smećem od čovjeka”, a brojni prijatelji okrenuli su mu leđa. U to vrijeme, svi su vjerovali da je Gibson otpisan – uključujući njega samog. Srećom po sedmu umjetnost, problematični umjetnik uspio se sabrati i potražiti pomoć za svoje psihičke tegobe. Godine 2016., puno desetljeće nakon zadnjega redateljskog uspjeha, vratio se ondje gdje je najbolji, iza kamere. “Greben spašenih”, biografski film o Desmondu Dossu, vojnom bolničaru koji je bez ijedna ispaljenog metka spasio živote 75 suboraca tijekom bitke za Okinawu, prvoj osobi s prizivom savjesti nagrađenoj kongresnim Ordenom časti, označio je Gibsonov senzacionalni povratak na vrh. Dirljiva ratna drama sa snažnom pacifističkom porukom na premijeri je dobila deset minuta stajaćih ovacija, a činjenica da je Gibson nominiran za Oscara u dvije kategorije, za najboljeg redatelja i najbolji film, bila je znak da je Hollywood napokon oprostio svom enfant terribleu.

Gibsonov problem s alkoholom, koji mu je u životu donio tolike padove na profesionalnom i privatnom planu, počeo je još u tinejdžerskim godinama. Supotno uvriježenom mišljenju, glumac i redatelj nije rođen u Australiji. Na svijet je došao 1956. godine u gradiću Peekskill u državi New York, kao šesto od jedanaestero djece kućanice Ann i radnika na željezničkoj pruzi Huttona. Njegovo krsno ime nije, kako se također pogrešno smatra, skraćenica od Melvin: majka, gorljiva katolkinja irskih korijena, nadjenula mu ga je u slavu irskog sveca Mela. U takvoj konstelaciji, nije čudno da su djeca, umjesto naganjajući loptu, dane provodila u molitvi, a demonski noviteti poput traperica, hamburgera ili stripova bili su im najstrože zabranjeni. Unatoč stezi, Gibson kaže da su ga roditelji obasipali ljubavlju, a tata, vješt u drvodjelstvu, često bi ga iznenadio drvenim igračkama vlastoručne izrade.

Bezbrižno djetinjstvo trajalo je do dana kad je pater familias doživio tešku ozljedu na radu. Mjeseci provedeni u bolnici bili su pakao za vitalna čovjeku naviknutog na stalnu aktivnost, a vijest da je zbog trajne nepokretnosti ruke izgubio posao šokirala je obitelj. “Situacija se činila bezizlaznom. Moja starija braća odmah su morala početi raditi a majka je prala podove kako bismo preživjeli”, priča Mel. Srećom, situacija se okrenula nabolje. Knjige koje je pomamno čitao u bolnici isplatile su se Huttonu: pobijedio je na kvizu “Izazov” i osvojio 25 tisuća dolara. Osim toga, bivši poslodavci isplatili su mu 145 tisuća dolara odštete, pa obitelj pakira kovčege i seli u Huttonovu domovinu, Australiju. Kao glavni razlog odlaska iz Amerike, mnogi su isticali očevu želju da zaštiti sinove od odlaska u Vijetnam, no on je rekao kako je ono od čega ih je pokušavao zaštititi bilo “pogubno širenje liberalizma šezdesetih”.

Mel, koji je Australcem postao kao 12-godišnjak, nije se najbolje snašao u novoj sredini. Razredni kolege nazivali su ga jenkijem, rugajući se njegovom naglasku i odjeći. Dječak je isprva šutke prihvaćao pogrde, da bi s vremenom na njih počeo odgovarati šakama. Plan tate Huttona djelomično je uspio: tinejdžer Mel nije se pretvorio u pomodnog Amerikanca koji eksperimentira s drogama, pušta dugu kosu i ispituje svoju žensku stranu, ali je zato postao stereotipnim Australcem, buntovnikom zaljubljenim u alkohol i tučnjave. Kad je šakama promijenio fizički opis momku koji se motao oko njegove tadašnje cure, izbačen je iz katoličke gimnazije.


Nakon što je na jedvite jade maturirao u javnoj školi, nije znao što bi sa sobom. Neko je vrijeme razmišljao o odlasku u svećenike, potom se bezuspješno pokušao upisati na novinarstvo, da bi završio kao radnik u tvornici sokova. Možda bi i danas prostim vicevima uveseljavao stare prijatelje iz tvornice da pokraj sebe nije imao pametne sestre. Jedna od njih, Sheila, prepoznala je Melov talent za zabavljanje, pa ga je bez njegovog znanja prijavila na prijemni ispit na glumačkoj akademiji. Kad je na kućnu adresu stigao poziv za audiciju, momak je pretpostavio da se radi o grešci. Sestra mu je priznala da je uzela stvar u svoje ruke, na što se razbjesnio. “S kojim se pravom miješaš u moj život?”, vikao je na siroticu, ne sluteći da mu je otvorila vrata bogatstva i slave. Kad se smirio, počelo mu je svitati da to nije loša ideja: “Premda sam glumu smatrao zanimanjem za mekušce, otišao sam na audiciju jer sam bio sit rintanja u tvornici. Od kreveljenja na pozornici, zaključio sam, ne ostaju žuljevi kao od pakiranja sokova”.

Gibson je na audiciju otišao iz zabave a, kad je primljen, nastavio je studirati iz zabave. Istinabog, “studiranje” je možda preteška riječ za opisivanje prvih mjeseci njegova akademskog života: “Kako sam svaku večer provodio u birtijama, na predavanjima sam spavao. Prijatelji su mi pričali o tučnjavama u kojima sam sudjelovao, a ja sam im morao vjerovati na riječ. Kad bih se ujutro probudio, po razrezanoj usni ili slomljenom zubu zaključio bih da sam se prošlu noć dobro zabavio”. S vremenom, razvio je zbiljsku strast prema glumi. Briljirao je u Millerovoj “Smrti trgovačkoj putnika”, s kolegom i cimerom Geoffreyem Rushem pobrao ovacije publike u slavnoj Beckettovoj drami “U očekivanju Godota”, a u modernoj adaptaciji Shakespeareova “Romea i Julije” sjajno je odigrao ulogu – Julije! Dok ga je kazališna publika cijenila, pokušaji proboja na film isprva su se pokazali neuspješnima, a utjehu je, po starom običaju, potražio na dnu čaše.

Žestoko se opio i noć uoči audicije za film koji će ga 1979. godine lansirati u zvjezdanu orbitu. Štoviše, onako nakresan vrijeđao je dvojicu “grmalja” koji su sjedili pored njega za šankom, pa su ga susretljivo psopustili kroz šake. “Na audiciji sam se pojavio s čelom u povoju, šljivom na oku i bez prednjeg zuba. Bio sam uvjeren kako su šanse da dobijem ulogu ravne nuli”, ispričao je. O, kako se prevario! U izubijanom momku mahnita poglesa redatelj George Miller pronašao je savršenog kandidata za ulogu odmetnika koji u postapokaliptičnom svijetu budućnosti šakama dijeli pravdu. Premda snimljen sa skromnim budžetom, “Pobješnjeli Max” zaradio je više od stotinu milijuna dolara, a Gibsonov uspon na svjetski glumački tron je započeo!

Piše: Lucija Kapural

Komentari