Ludi traper s rijeke Rat: Kako se odvijala najveća policijska potjera u kanadskoj povijesti?

Fotografija: Myth Merchants Films

Charles Bronson karijeru je izgradio glumeći mučaljive macho muškarčine brze na šakama i lake na obaraču, nerijetko pokretane željom za osvetom, a jednu takvu individuu portretirao je i filmu “Lov do smrti”, akciću iz 1981. godine. Ova priča labavo je zasnovana na istinitom događaju… Poprilično labavo. U Bronsonovoj kreaciji, glavni lik, osamljeni traper koji veći dio filma bježi pred snagama zakona, prikazan je kao neshvaćeni pravednik koji je, spašavajući psa korištenog za borbu, nehotice skrivio smrt jednog čovjeka. U stvarnosti, ubio je bez milosti i, kako se čini, bez motiva.

“Ludi traper sa rijeke Rat”, kako su ga lokalni mediji prozvali, bio je metom jedne od najvećih policijskih potjera u kanadskoj povijesti. Trajala je trideset tri dana, a odvijala se u teško pristupačnim predjelima Sjeverozapadnog teritorija, na temperaturama koje su se spuštale do četrdeset Celzijevih stupnjeva ispod ništice. Bjegunac je, računa se, za to vrijeme pješice prešao gotovo tri stotine kilometara, a dnevno je, kako bi preživio, morao sagorjeti oko deset tisuća kalorija. Snalažljiv u prirodi, naoružan do zuba i demonski lukav, ovaj zagonetni čovjek bio je najveći izazov s kojim su se pripadnici Kraljevske kanadske konjičke policije ikad susreli.

O Albertu Johnsonu ne zna puno, pa čak ni je li mu to bilo pravo ime. Bio je krupan, kao od stijene odvaljen, visok gotovo dva metra, a njegovo prerano ostarjelo lice svjedočilo je o životu u surovim klimatskim uvjetima. Kontrast s grubom fizionomijom činila je svilenkasta kosa boje pokošenog sijena. Bio je nedruštven i šutljiv, a u rijetkim prilikama kad bi progovorio, činio je to s izraženim skandinavskim naglaskom, najvjerojatnije švedskim ili danskim. To nije bilo neobično – tijekom Velike depresije, trgovina krznom bila je jedno od rijetkih unosnih zanimanja, pa su ljudi iz raznih zemalja pristizali u Kanadu kako bi se okušali u njemu. Vješt lovac i drvodjelac, Johnson je stanovao u nevelikoj kolibi na rijeci Rat, koju je vlastoručno izgradio. S malobrojnim susjedima nije komunicirao. Volio je da ga ostavljaju na miru, što je, zbog orijaškog stasa i prijetećeg pogleda, s lakoćom postizao.

Do njegova sukoba sa snagama zakona došlo je iz banalnog razloga. Neki od lokalnih trapera prijavili su ga da im namjerno uklanja zamke pa su, dan nakon Božića 1931. godine, na Johnsonova vrata pokucali pozornici Alfred King i Joe Bernard. Dim koji je izlazio iz dimnjaka pokazao im je da je stanar kod kuće, no ovaj im je odbio otvoriti vrata. Kad ga je King ugledao kroz prozor i pokucao na okno, došljacima je zaklonio pogled golemom vrećom brašna. Shvativši da stvari neće ići glatko kao što su pretpostavljali, policajci su pohitali nazad u postaju. Pet dana kasnije, vratili su se na traperovu adresu, s pojačanjem od dva mlada policajca i nalogom za pretres doma. Ni ovaj put, Johnson nije htio otvoriti vrata, pa ih je King počeo razvaljivati. O njih je uspio udariti samo jednom prije nego što ga je osumnjičenik ustrijelio iz puške. Kako je metak prošao kroz vrata, policajac se izvukao s lakšim ozljedama. Kolege su ga otpremil u bolnicu u Aklaviku, gdje se u potpunosti oporavio.

Sljedeći pokušaj privođenja opasnog trapera bio je znatno bolje organiziran. Do njegove nastambe u divljini stigla su devetorica najiskusnijih policajaca, praćena čoporom pasa i oboružana s desetak kilograma dinamita. Okružili su kolibu i naredili Johnsonu da se preda no, po običaju, dočekala ih je samo tišina. Nemajući druge, ubacili su štapić dinamita na krov, koji se u eksploziji urušio. Nevjerojatno, traper je ruševine iskoristio kao svojevrsni bunker, iz kojeg je nesmiljeno pucao na progonitelje! Okršaj je trajao petnaest sati. Gladni i promrzli ali srećom neozlijeđeni, policajci su se opredijelili za strateški uzmak.


Na poprište su se vratili tek 14. siječnja, prisiljeni na čekanje uslijed snježne mećave. Kad su napokon stigli na odredište, shvatili su da je njihova ptičica odavno odlepršala. Uslijedila je dvotjedna potraga po surim klisurinama, nepristupačnim šikarama i zaleđenim jezerima. Dana 30. siječnja, primijetili su metu kako se krije iza goleme stijene. Otvorili su vatru na Johnsona; ovaj im je žustro uzvratio. Mladog pozornika Edgara Millena metak je pogodio ravno u srce. Odlikovani policijski dužnosnik i otac troje djece ostao je na mjestu mrtav. Pritoka rijeke Rat, u blizini koje je izdahnuo, danas nosi njegovo ime – Millen Creek. Nakon što ga je ubio, Johnson se počeo manijakalno smijati. Bio je to jedini zvuk koji će policajci čuti iz njegovih usta za čitave potjere. Jedan od njih opisat će ga kao zvuk ludila.

Progonitelji su se povukli po pojačanje. Potjera je nastavljena idućeg dana, a u njoj je sudjelovalo tridesetak policajaca, desetak dobrovoljaca iz lokalnih indijanskih plemena (koji su se odlično snalazili na tome nepristupačnom teritoriju) te jedan omanji avion. Policajci su napokon shvatili kako im je Johnson toliko dugo uspijevao izmicati – lukavi čovjek hodao je po otiscima kopita sobova, kako bi prikrio vlastite tragove u snijegu. Prije nego što je napokon dolijao, ostvario je neshvatljiv podvig – popeo se na dvije tisuće metara visoku planinu Richardson i spustio se na drugoj strani. Ondje, na teritoriju Yukona, spazio ga je pilot jednokrilca Wilfrid “Wop” May. Dojavio je njegovu lokaciju progoniteljima na zemlji i ovi su u roku od sat vremena opkolili bjegunca. Za Alberta Johnsona više nije bilo uzmaka.

Dana 17. veljače 1932. godine, krupni muškarac se poput posječena debla opružio u snijegu pored rijeke Eagle, izrešetan mecima pripadnika Kraljevske kanadske konjičke policije. Prethodno je uspio teško raniti već spomenutog policajca, nesretnog Kinga, ali je ovom život spasio pouzdani May, otpremivši ga avionom u bolnicu.

U džepovima ubijenog ubojice policajci su pronašli dvije tisuće kanadskih dolara, nešto zlatnog nakita, kompas, britvu, nož, udicu, čavle, zubnu protezu, laksative i mrtvu vjevericu ali ne i bilo kakve osobne dokumente. Ni u ruševinama njegove kolibe nije otkriven nikakav trag, a pokojnikovi otisci nisu se podudarali s policijskim evidencijama. Njegov stvarni identitet nikada nije otkriven. Zašto je toliko agresivno reagirao u situaciji koja bi najvjerojatnije završila običnom opomenom? Kakvu je tajnu krio, možda vjerujući da za nju vrijedi umrijeti? I kako se, pobogu, naučio tako dobro snalaziti u divljini? Odgovore na ova pitanja “ludi traper” je ponio za sobom u grob.

Piše: Lucija Kapural

Komentari