“Nikad nisam imao problema s drogom – imao sam problema s policijom”, čuvena je izjava Keitha Richardsa. Te riječi sažimaju život rock božanstava šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća: u to vrijeme, kao da su se natjecali tko će biti pijaniji, drogiraniji, razvratniji i luđi. Za vas smo odabrali tri uistinu zabavne anegdote iz tih dana!
Zadnja prilika
Jim Morrison (1943. – 1971.) bio je jedan od najkarizmatičnijih glazbenika u povijesti. Talentirani pjesnik, čovjek s kvocijentom inteligencije 149 i širokim obrazovanjem istodobno je bio buntovne prirode, što je, u kombinaciji s drogama, često dovodilo do ekscesa. Možda najpoznatiji dogodio se 9. prosinca 1967. godine, kad su “The Doors” nastupali u “New Haven Areni” u Connecticutu. Prije koncerta, Morrison je podijelio lajnu “bijelog” s jedva legalnom groupie, da bi mlada dama potom izrazila štovanje prema njegovu liku i djelu klečeći pred njim u nusprostorijama. Par je u kompromitirajućem položaju zatekao policajac, koji je bio zadužen za osiguranje koncerta. Opomenuo ih je da kopulacija u zahodu s otvorenim vratima predstavlja napad na javni red i moral te im je strogim glasom naredio da se razdvoje. Morrison, koji organe zakona nije mogao smisliti, odbrusio mu je: “Popu*i mi!”. Bijesan no još uvijek zadržavajući kontrolu, policajac je izvadio suzavac te mirnim glasom rekao glazbeniku: “Ovo ti je zadnja prilika!”. Odgovor je bio ekspresan: “A ovo je tebi zadnja prilika da mi popu*iš!”. Ispucavši silu argumenata, plavac je prešao na argument sile – poprskao je drznika suzavcem, a njegova sirota partnerica bila je kolateralna žrtva. Dok su oboje, onako obnevidjeli i golišavi, vrištali i bauljali po prostoriji, policajac se sa širokim osmijehom udaljio iz prostorije. Priči tu, međutim, nije bio kraj. Koncert je, zbog Morrisonovih problema s očima, kasnio sat vremena. Kad se konačno popeo na binu, glazbenik je bio bijesan kao ris. Ispričao je fanovima što se dogodilo, časteći pritom policiju New Havena biranim psovkama. Za nagradu, dobio je par lisičina te ušao u povijest kao prvi glazbenik koji je uhićen na stageu. Prekid koncerta razjario je njegove fanove, a neredi koji su izbili završili su s mnoštvom razbijenih arkada, izbijenih zuba i još nekoliko uhićenja.
Dobar je – ali ne kao Mick!
San svake ozbiljnije groupie djevojke jest povaliti barem jednog, ako već ne i sve članove nekog popularnog benda. Seks s vodećim pjevačem donosi, dakako, dodatne bodove i zavist manje uspješnih kolegica. Brian Jones (1942. – 1969.), gitarist “The Rolling Stonesa”, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća završio je u krevetu s dvije ambiciozne obožavateljice. “Odličan je”, hvalile su ga nakon uspješno obavljenog čina, “no nije Mick Jagger”. Poduzetni duo ubrzo je zaveo i Keitha Richardsa. “Ni ovaj nije loš”, ocijenile su, “no nije Mick Jagger”. Sljedeći na popisu bio je, dakako, Mick Jagger glavom i bradom. Njihova presuda? “Sjajan je – no nije Mick Jagger!”. S kime su zamijenile Jaggera, nije poznato, no ovu anegdotu članovi benda su prepričavali godinama. Ona koje se Jagger s nešto manje entuzijazma prisjeća tiče se dimenzija njegove muškosti. Pustopašni rocker, koji se oduvijek volio hvaliti trijumfalnim pobjedama na seksualnoj bojišnici, doživio je težak udarac u ego kad je jedna indiskretna groupie njegov penis usporedila s koktel-hrenovčicom. Slomljeni je Mick s tugom gledao vjernog prijatelja, za kojeg je oduvijek mislio da je “ako ne velik, a ono barem prosječan”. Dugogodišnji znanac, ne mogavši podnijeti njegovu duševnu borbu, savjetovao je pjevaču da se podvrgne drevnoj peruanskoj metodi povećanja penisa, koja uključuje spolovilo namazao medom i roj pčela. Je li Mick poslušao njegov savjet, nije nam poznato, ali ako jest, mora da je boljelo!
Eksplozivni bubnjar
Keith Moon (1946. – 1978.), bubnjar grupe “The Who”, bio je čovjek eksplozivne naravi… Katkad i doslovno. “Moon the Loon”, kako su ga kolege iz benda zvali zbog navade da drogiran poput zmaja pravi gluposti, uništavao je instrumente na pozornici, mlatio namjernike i skidao se u javnosti, a zapamćen je i po epizodi kad je usred restorana oralno zadovoljio šest prostitutki, na užas vlasnika i konzervativnijih gostiju. Specijalnost mu je ipak bilo uništavanje hotelskih soba: računa se da je taj njegov hobi grupu koštao oko 500.000 dolara, a zbog njega su dobili doživotni izgon iz “Holiday Inna”, “Sheratona”, “Hiltona” i “Waldorf Astorije”. Na repertoaru ludog Moona bilo je bacanje hotelskog namještaja kroz prozor, spaljivanje plahti, tepiha i zavjesa, polijevanje boje po zidovima (preferirao je crvenu), razbijanje lustera i televizora bejzbojskom palicom, skakanje po porculanskom posuđu, uriniranje po podu te postavljanje improviziranih eksplozivnih naprava u zahodu, a u ljeto 1967. godine se, gol kao od majke rođen, odvezao svojim “Cadillacom” u hotelski bazen, da bi produktivno poslijepodne zaokružio postavljanjem još jedne eksplozivne naprave. Pod utjecajem viskija i tableta ua uspavljivanje stoke (!), mahnitao je i tijekom koncerta u “Cow Palaceu” u San Franciscu 1973. godine, da bi se potom onestvijestio na stageu. Shvativši da njegov kolega neće moći nastaviti svirku, pjevač Pete Townshend obratio se publici: “Zna li itko od vas svirati bubnjeve?”. Mladić po imenu Scott Halpin sramežljivo je digao ruku. Nakon što su ga okupljeni u dvorani ohrabrili pljeskom, popeo se na pozornicu i dovršio koncert umjesto Moona. Ovaj se probudio nekoliko sati nakon što je grupa zadnji put izišla na bis, u hotelskoj sobi u koju su ga kolege odnijeli. “Jesam li bio dobar?”, pitao je Townshenda. “Ljudi pričaju da je ovo bio tvoj najbolji nastup!”, odgovorio mu je ovaj.
Piše: Lucija Kapural
