Loše podijeljen afrički špil karata – kriv i za sudbinu siročadi u Biafri 1969. godine

Ukoliko ste pripadnici mlađe generacije i niste zaljubljenici u povijest 20. stoljeća vjerojatno niste čuli ni za Biafru, malu i kratkotrajnu državicu koja se smjestila na jugoistoku Nigerije. Zapadnoafrička država Nigerija se oslobodila vlasti Velike Britanije tek u šezdesetim godinama 20. stoljeća. Kako su kolonizatori formirali granice afričkih država, dijeleći jedan cijeli kontinent kao špil karata, nisu vodili računa o etničkim i prirodnim afričkim granicama već su u toj podijeli se primarno bavili svojim interesnim sferama, a što je rezultiralo nizom građanskih ratova poput ovog u Nigeriji, koji se zbio krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Upravo je ovakva bezobzirna politika iskorištvanja i bogaćenja na tuđi račun dovela do katastrofalnih posljedica, koje i danas osjeća afrički svijet. Ukoliko vas zanimaju konkretne posljedice jedne takve imperijalističke politike na pojedince, pridružite nam se u svojevrsnom vremenskom “putovanju” u Biafru.

Milijun mrtvih zbog bogatih izvora nafte

Biafra se 1967. godine pokušala osamostaliti zbog stalnih etničko-vjerskih sukoba u zemlji. Kada je konačno proglasila samostalnost, ona je bila kratkog vijeka. Nigerija je ovim odvajanjem izgubila pristup bogatim izvorima nafte zbog čega je došlo do rata u kojem je Biafra izgubila svoju samostalnost. U jeku ratne situacije nigerijska je vlada ne bi li prisilila osamostaljenju novu državu na što bržu predaju, blokirala svaki uvoz hrane u to područje. Upravo zbog toga zemljom je zavladala glad, a živote je od pothranjenosti izgubilo milijun pripadnika naroda Igboa.

Novinar pronigerijskog Sunday Timesa


Dio žrtava ove politike usmjerene na profit snimio je, i jedan od najpoznatijih ratnih fotografa Don McCulina, koji je u povijesti ostao zapamćen po svojim uznemirujućim fotografijama iz raznih dijelova svijeta. Prije nego što je stigao u Biafru boravio je u Kongu, Izraelu, Vijetnamu i drugim mjestima visokog rizika u svijetu. U Biafru je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća stigao kao fotograf Sunday Timesa s tim da je njegov list bio pronigerijski orijentiran. McCulin je rano uvidio da stvari nisu na strani koja ga je plaćala. Kada je dobio malariju boravio je u katoličkoj misiji u Umuiaghuu, gdje se oporavljajući od stresa bolje upoznao i povezao sa stanovnicima ovog dijela današnje Nigerije. Upravo je u Biafri snimio i svoju poznatu fotografiju siročadi među kojima je u prvom planu bilo izgladnjeli albino dječak. U pitanju su sve odreda pripadnici naroda Igboa, koji nastanjuje razmatrano područje, a koje je danas ponovno već više desetljeća pod upravom Nigerije.

Nepisivi užas

McCullin je podrobnije kasnije opisao ranije spomenutu fotografiju iz sirotišta:

“Biti izgladnjelo siroče iz Biafre, značilo je biti u najjadnijoj mogućoj situaciji, ali biti izgladnjelo albino dijete značilo je biti u neopisivoj situaciji.”

Dok je umirao od gladi dječak s fotografije je istovremeno bio predmetom vijeđanja i ismijavanja. No, fotografiji možete vidjeti da dječak ima u ruci praznu konzervu govedine. Fotografija je prenijela realnu sliku stanja u Africi, što je izazvalo ogromnu reakciju Zapada, koji se susreo s potpuno opipljivim pojmom gladi. Bila je to prva takva fotografija, koja je dala prikaz gladovanja u drugoj polovici 20. st. Ona je dovela i do masovnih opskrba Biafre hranom, lijekovima, ali i oružjem. Kako to obično biva ljudska pozornost nije dugotrajna i nakon malo duljeg gledanja u jednom smjeru dolazi do “zamora oka”. McCullinove fotografije ostavile su ipak trajno svjedočanstvo težine vremena te dovele do pokretanja organizacije Liječnici bez granica (MSF), i to samo dvije godine nakon što je fotografija snimljena. Spomenuta organizacija, pruža hitnu medicinsku pomoć onima koji pate od bilo kakvih nedaća, a dobila je i Nobelovu  nagradu za mir 1999. godine.

Jednom prigodom McCullin je izjavio iduće:

Stalno su me optuživali da snimam jezive fotografije, i ljudi su postavljali pitanja, jeste li ikada nekome pomogli. Naravno da jesam, ali se nisam time hvalio.”

Rekao je, i da ga neprestano već desetljećima proganja sjećanje na izgladnjelo dijete koje je susreo u Biafri 1969.

“Bio je to albino dječak stajao je i gledao me, jedva uspijevajući stajati na svojim vretenastim nogama … pogled na njega me posramio.”

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari