Ljudski gromobran: Ovaj čovjek preživio je – sedam udara munje!

Čovjek možda i jest kruna stvaranja, najinteligentniji stanovnik Zemlje, ali su naša tijela prilično krhka. Ako ste se ikad pitali koliko je, primjerice, potrebno struje da bi nas se utamanilo, evo vam odgovora! Kao prvo, valja naglasiti da ono što ubija nije napon, kako se često pogrešno misli, nego jačina struje. Osjetilna granica je oko jedan miliamper, a prosječno ljusko srce, teško oko 300 grama, zaustavit će izloženost struji snage 200 miliampera. Žargonom koji vam je poznat iz “Hitne službe” i “Uvoda u anatomiju”, kod strujnog udara nastupa pojava koja se naziva ventrikularnom fibrilacijom. Doduše, prema Ohmovom zakonu, pri prolasku struje uzima se u obzir i otpor vodiča, koji na ljudskom tkivu varira od 100 V za mokru kožu do čak 27.000 V za suhu. Znamo li za ove podatke, ne čudi činjenica da jako malo ljudi preživi udar munje, električnog luka koji se oblikuje pri naglom električnom pražnjenju između oblaka i tla ili između pojedinih oblaka. Jedan neobično žilavi muškarac kao da je odlučio dokazati svijetu da se zakoni fizike i biologije ne primjenjuju na njega.

Mogli bismo reći da je Roy Cleveland Sullivan (1912. – 1983.), dugogodišnji rendžer iz nacionalnog parka Shenandoah u američkoj saveznoj državi Virginiji, imao srce za cijeli svijet. U periodu između 1942. i 1977. godine, preživio je čak sedam udara munje, što mu je donijelo ulazak u “Guinnessovu knjigu rekorda” i nadimak “Ljudski gromobran”. Osim što je opovrgnuo tezu da grom ne udara dvaput u isto mjesto, pokazao je upravo nadljudsku izdržljivost: prosječnom čovjeku srce bi stalo i da ga strese desetina snage jednog udara munje!

Ovaj krupan, mišićav muškarac, kojem su prijatelji govorili da podsjeća na glumca Genea Hackmana, nije bio sretan zbog novostečene slave. “Rendžeri rade u šumi, pa nije čudo da je rizik od udara munje veći nego kod onih koji osam sati dnevno sjede u uredu. Unatoč tome, ljudi su zaključili da sam magnet za munje, pa su me počeli izbjegavati kako i sami ne bi stradali. Čim bi se malo naoblačilo, nisam mogao pronaći osobu koja bi sa mnom popila kavu, a kamoli se prošetala ulicom, što me žalostilo. Zbog čitave te priče s munjama i gromovima, postao sam poprilično osamljen”, požalio se u nekom intervjuu.

Ne zna se je li osjećaj izoliranosti imao neke veze s njegovim nelijepim krajem, no dana 28. rujna 1983. godine, Sullivanovo beživotno tijelo pronađeno je u skromnoj kolibi u gradiću Doomsu. U dobi od sedamdeset jednu godinu, presudio je samome sebi hicem iz puške, ne ostavivši iza sebe oproštajno pismo. Na dan kad je umro, grmljavinsko nevrijeme sručilo se na njegov grad.


Piše: Lucija Kapural

Komentari