Američki zakoni dopuštaju zatvorenicima da viđaju svoje odabranice u posebnim prostorijama, vode ljubav s njima, pa čak i sklope brak. Logično bi bilo da su takvi slučajevi najčešći kod lakših kazni no, suprotno zdravom razumu, serijski ubojice koji čekaju smrtnu kaznu ili “gule” doživotnu robiju najveći su mamac za pripadnice ljepšeg spola. Da, dobro ste pročitali: tipovi koji su silovali, klali ili čak jeli žene mogu birati između stotina obožavateljica, koje im žele uljepšati dane prije prženja na električnoj stolici ili pogubljenja smrtonosnom injekcijom. Psihološki gledano, stvar ima smisla: ove žene mogu biti posve sigurne da im dragi neće nabiti rogove, pijan se vratiti iz birtije ili im jednostavno dosađivati svojim svakodnevnim prisustvom. Evo tri uistinu uznemirujuća primjera!
Ted Bundy
Visok, zgodan, obrazovan, situiran – Ted Bundy (1946. – 1989.) nikad nije imao problema s pronalaženjem cura. Problem je bio u tome što je za visokog Amerikanca (na slici!) ideja romantičnog izlaska uključivala silovanje, premlaćivanje do smrti tupim predmetom te zakopavanje tijela odabranice u pustinji. To je, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na području američke savezne države Utah obavio pedesetak puta. Činjenica se je završio iza rešetaka kao jedan od najproduktivnijih i najokrutnijih serijskih ubojica svih vremena nije umanjila njegovu privlačnost u očima pripadnica nježnijeg spola. Stotine pisama s ljubavnim izjavama i ženidbenim ponudama stizale su u zatvor na Floridi, u kojem je monstrum čekao pogubljenje. Njegov sociopatski šarm najviše je cijenila stanovita Carole Ann Boone, koja ga je progonila sve dok nije pristao s njom stati pred matičara. Iza rešetaka su čak uspjeli dobiti dijete, no ljubavi je presudila Caroleina spoznaja da je njen dragi – republikanac! Tri godine kasnije, na Badnjak 1989., Bundyja su spržili na električnoj stolici, a ožalošćena bivša gospođa izjavila je kako će se zauvijek sjećati njegove nježnosti.
Angel Reséndiz
“Nisam luda, nisam! Potpuno sam normalna! Čak imam vlastiti kamion!” izjavila je pedesetogodišnja Nancy Beall kad se doznalo da se namjerava udati za osuđenoga serijskog ubojicu Angela Maturina Reséndiza (1959. – 2006.). Upoznali su se i zaljubili preko pisama, u kojima je “potpuno normalna” žena redovito izražavala uvjerenje kako će obožavanog psihopata jednom grliti na slobodi. Na čemu ga je temeljila, teško je reći, znamo li da je Reséndiz 2000. godine osuđen na smrt zbog silovanja i ubojstva liječnice Claudije Benton. “Krvnika s autoceste”, kako su mu mediji tepali, povezivali su i s dvadesetak drugih ubojstava, ali mu to nisu uspjeli dokazati na sudu. Kad su Nancy pitali što ju je privuklo sadistu koji je žene silovao u trenutku kad su izdisale, odgovorila je: “U duši je dobar. Jako voli životinje, osobito vukove”. Bračna idila potrajala je šest godina, dok ih smrt nije rastavila – preciznije, otrovna injekcija kojom su meksičke vlasti “počastile” Reséndiza.
Henry Lee Lucas
Henry Lee Lucas (1936. – 2001) nije volio mačke. Doista ih nije volio. Ubio je, pohvalio se, svaku mačku na koju je u životu naišao. Nije volio ni ljude, pa je i njih ubijao. Prema vlastitoj procjenu, umanjio je stanovništvo SAD-a za više od 350 nesretnika. Sud je zaključio da malkice pretjeruje, ali da je svejedno jedan od najgorih serijskih ubojica u američkoj povijesti. Pragmatičan kakav je bio, ostacima žrtava se hranio, a ponekad se i nekrofilski iživljavao nad njima. Ništa od navedenog nije odbilo Phyllis Wilcox. Nije je odbio ni Lucasov uistinu odbojan izgled: s tankim, iskrivljenim usnama, zečjim zubima, škiljavim očima i bradurinom kao u beskućnika bio je od onih ljudi koje ni vlastita majka ne bi nazvala lijepima. Phyllis se, priznala je, zaljubila u Lucasa preko ušiju, prešavši preko takvih detalja. Tko zna, možda ni ona nije voljela mačke? On ih je prestao mrziti 13. ožujka 2001. godine, kad je umro u zatvoru od srčanog udara.
Piše: Lucija Kapural
