Nekim ženama se sviđaju naočiti muškarci atletske građe. Neke preferiraju kržljave intelektualce à la Woody Allen. Nekima je bitna veličina srca, a nekima debljina novčanika. Vjerovali ili ne, ima i onih koje se pale na palikuće, oružane pljačkaše, silovatelje i ubojice. Ovo su priče dama dvojbene mentalne stabilnosti koje su muškarca svoga života pronašle s onu stranu zatvorskih rešetaka!
Bobby Lee Harris
Priča je doista “romantična”: njemačka konobarica Dagmar Polzin čekala je autobus na stanici 29 u Hamburgu, vraćajući se s posla. Spazila je plakat s likom Bobbyja Leeja Harrisa i rekla sebi: “On je taj! To je muškarac za mene!”. Plakat je bio dio “Benettonove” kampanje protiv smrtne kazne, a Bobby je dospio na njega zato što je u ljeto 1991. ubio šefa koji ga je zatekao u krađi. Uhićen je isti dan – što ne čudi ako znamo da mu je kvocijent inteligencije mizernih 75 – te osuđen na smrtonosnu injekciju. “U njegovim očima vidjela sam nešto zbog čega sam bila sigurna kako ću biti njegova supruga!”, objasnila je novinarima Dagmar nakon što je doputovala u Ameriku i postala gospođa Harris. Pretpostavljamo da se radilo o odsjaju zloće i idiotizma u njegovim bjeloočnicama. Kako to već biva, njen mužić imao je više sreće nego pameti. Zbog IQ-a koji ga svrstava ravno u kategoriju debila, kazna mu je preinačena u doživotnu robiju. “Uvjerena sam da me Bobby nikad neće napustiti”, izjavila je Dagmar. Crni humor? Ne – obična glupost!
Kenneth Bianchi
“Muškarcima se ne može vjerovati, osobito ako su serijski ubojice!”, fascinantnu sposobnost uočavanja očitog pokazala je spisateljica Veronica Lynn Compton nakon što je njena ljubavna priča s Kennethom Bianchijem završila gorkim suzama. Premda naočit i popularan među ženama, dotični je bio monstrum. Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, on i njegov stariji rođak otimali su, silovali i mučili mlade djevojke, a potom odbacivali njihova tijela na brdima koja okružuju Los Angeles. Suprotno očekivanjima zdravog razuma, brojne cure sjedile su u sudnici kad su konačno privedeni licu pravde, zaljubljeno promatrajući ubojice. Jedna od njih bila je gospođica Compton. Slatkorječivi Bianchi s lakoćom je uspio pridobiti povjerenje mlade i naivne žene koja je htjela pisati o njemu. Kad je podlegla njegovu šarmu, nagovorio ju je na sudjelovanje u lukavom planu: ona je trebala ubiti na isti način na koji su rođak i on to činili, što bi dokazalo njihovu nevinost. No, nespretna intelektualka sve je pokvarila te završila na sudu zbog pokušaja ubojstva. Bianchi, koji je već “gulio” doživotnu, zaboravio je na njenu ljubav i oženio drugu obožavateljicu. Stvarno, ako žena ne može vjerovati serijskom ubojici, kome onda može?
Piše: Lucija Kapural
