U današnje vrijeme, kad male ekrane preplavljuju crtići puni specijalnih efekata, teško je zamisliti da je mališane – ali i odrasle – uz male ekrane diljem svijeta svojedobno prikovala obična bijela linija. Ta je linija, međutim, imala dušu… Dušu koju joj je udahnuo genij Osvalda Cavandolija!
Rođen 1920. u Toscolano-Madernu, gradiću u Lombardiji, kao dvogodišnjak seli u Milano, čiji će počasni građanin pred kraj života postati. Prije nego što je naučio hodati, stvarao je maštovite crteže po papirima, salvetama, starim novinama, pa čak i zidovima. Kao šesnaestogodišnjak, zapošljava se kao tehnički crtač u tvornici automobila “Alfa Romeo”, a nakon što je upoznao animatora Nina Pagota, počeo se zanimati za crtane filmove. Surađivali su na nizu projekata, poput nezaboravnog “Calimera”, a mladić ubrzo uzima pseudonim Cava te se potpisuje i kao redatelj te producent.
Crtić koji će ga lansirati u zvjezdanu orbitu, “Liniju” (“La Linea”), stvorio je 1969. kao reklamni film za tvornicu kuhinjskih elemenata. Zahvaljujući golemom uspjehu reklame, “La Linea” postaje animirana TV serija koja se, u razdoblju od 1971. do 1986., prikazivala u četrdeset zemalja. Ključ uspjeha serijala ležao je u kombinaciji jednostavnosti i inteligentnog humora: crtić predstavlja verziju linije, beskonačne crte koja se pruža zdesna na lijevo, a “iskrivljava” se na mjestu gdje tvori lik čovječuljka.
Lik se kreće po liniji, susrećući se s preprekama, te svako malo na nerazumljivom jeziku – s talijanskim akcentom – upućuje kritike crtaču. Ovaj ne govori, nego samo donese rješenje svome čangrizavom liku: nacrta ili izbriše nešto bijelom olovčicom, i tada se vidi njegova ruka. Čovječuljak je dobronamjernim intervencijama rijetko zadovoljan, te iskazuje svoj talijanski temperament brbljajući, nabrajajući prigovore i prijeteći prstom svome tvorcu. Dvominutne epizode najčešće završavaju tako da brbljavac propadne u bezdan kad se linija prekine, da bi u sljedećoj uskrsnuo još čangrizaviji.
Ljubitelji crtića i danas pamte odjavnu špicu, sa zaraznom melodijom i dvije riječi koje su se stalno ponavljale: “Bajum badum”. Odsutnost detalja gledatelja je držala fokusiranim na emocionalne finese junaka, što ga je činilo popularnim i kod odraslih. Svjestan te činjenice, Cavandoli osamdesetih stvara inačicu “Erotska linija”, u kojoj glavni junak zadržava mrzovoljan karakter ali u ponešto drugačijem kontekstu…
Piše: Lucija Kapural
