Likvidatori u paklu nakon nuklearne nesreće u Černobilu!

Rare Historical Photos

Do sada najteža nuklearna nesreća na svijetu dogodila se 26. travnja 1986. godine, a zbila se u četvrtom reaktoru nuklearne elektrane u Černobilu. Ovdje se nećemo baviti sa samim uzrocima katastrofe već njezinim posljedicima, konkretno poslom civilnih i vojnih službenika koji su nakon toga mobilizirani, kako bi dekontaminirali teren.

Nedovoljno odjeće i zaštitne opreme

O nespremnost tadašnjih sovjetskih vlasti na mogućnost nuklearne nesreće svjedoči i to što sve osoblje angažirano za dekontaminaciju nije dobilo zaštitnu odjeću i opremu. Naime, nakon što je napravljena podjela kontaminiranog terena na područja s višom i nižom razinom zračenja organizirani su timovi koji su ulazili na teren s različitim zadacima. U skladu s tim, timovi koji su išli u zonu s višom radioaktivnošću dobili su zaštitu odjeću i opremu dok su ostali išli bez nje. U početku su vlasti aktivirale robote za uklanjanje opasnog otpada na područjima s ekstremnom razinom radijacije, ali nakon nekoliko dana je došlo do oštećenja njihovih elektroničkih sklopova, pa je sav posao pao na vojne i civilne službe.

Tko se sve našao među likvidatorima?


U saniranju štete sudjelovali su razni profili stručnjaka: operativno osoblje nuklearne elektrane, vatrogasci koji su morali gasiti požare povezane s nesrećom, postrojbe civilne zaštite sastavljeno od vojnih obveznika, a koje su uklonile kontaminirane materijale i deaktivirale reaktor; policija koja je evakuirala stanovništvo i osigurala cijelo područje, vojno i civilno medicinsko i sanitarno osoblje, osoblje zaduženo za čišćenje hrane u napuštenim kućama, kako bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti; posebne lovačke jedinice za odstrel kontaminiranih životinja, jedinice sovjetskog zrakoplovstva vojnog i civilnog, a koje su izvodile kritične operacije na zgradi reaktora te koje su obavljale poslove zračnog transporta; znanstvenici, inženjeri i radnici različitih profila; rudari koji su trebali spriječiti ulazak radioaktivnog materijala u vodospremnik ispod reaktora, medijski profesionalci koji su izvještavali o situaciji na terenu, određen broj stranaca koji je sudjelovao u saniranju katastrofe, najčešće medicinskih i znanstvenih kadrova, i dobrovoljaca.

Svi su oni nazvani likvidatorima, odnosno onima koji uklanjaju posljedice nesreće, no ubrzo je postalo jasno da oni ne mogu obaviti sam zadatak eliminacije već samo ograničiti učinke štete koja se dogodila. Danas se živi sudionici ovog procesa čišćenja prisjećaju kako je to izgledalo. Svako je dobio određeno vrijeme koje može provesti u kontaminiranoj zoni koje je ovisilo o samoj razini zračenja. No, u praksi to se vrijeme često nije moglo ispoštovati jer su određeni zadaci znali potrajati duže od predviđenog vremena. Tako je primjerice ekipa radnika koja je popravljala kamione, morala ostati na terenu dok ne riješi kvarove, a što je znalo potrajati znatno duže od vremena koje im je bilo na raspolaganju. Nakon što bi se likvidatori vratili s ovog područja morali su se okupati te bi dobili novu odjeću. Timovi za dekontaminaciju su imali različite zadatke velik broj njih je morao uklanjati slojeve tla zagađene česticama urana i tovariti ih na kamione, koji bi kontaminiranu zemlju odvozili u kamenolome. Nakon toga bi se na taj, uvjetno rečeno, očišćen sloj stavljala nova zemlja. Neki timovi su sjekli ozračena šumovita područja. Vozila koja bi bila totalno uništena zračenjem bi se, poput zemlje, također, odvozila u kamenolom te tamo zatrpavala pijeskom.

Najteži zadatak

Jedan od najtežih zadataka sastojao se u ispuštanju vode koja je služila za rashlađivanje reaktora. Da je, goruća masa došla u kontakt s vodom nastala bi eksplozija koja bi, smatra se, razorila jedan dio istočne Europe. Likvidatori koji su to trebali spriječiti morali su pronaći način da je ispuste, a pri tome su znali da se neće vratiti živi ili ako se i vrate da neće živjeti dulje od nekoliko dana.

Zagonetna fotografija

U tom kaosu Igor Fedorovich Kostin bio je jedan od petorice svjetskih fotografa koji su snimali posljedice nesreće te 1986. godine, s tim da je on nastavio aktivno pratiti situaciju i u godinama nakon nesreće. U danima neposredno nakon katastrofe, snimio je fotografiju jednog od tzv. likvidatora koji gura dječja kolica. Na Internetu postoje brojni prijenosi ove fotografije koja se povezuje sa slučajno ostavljenim  novorođenčetom u selu Tatsenki, u okolici Černobila. Kao prvo ne poznajemo ni jednu majku koja bi slučajno ostavila svoje dijete, a kao drugo kako tu vijest nisu prenijele strane agencije očito je riječ o pragmatičnom korištenju kolica od stane jednog od likvidatora na terenu.

Broj likvidatora i posljedice

Status likvidatora dobilo je oko 600 000 radnika. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) navodi da je više od pola njih primilo dozu zračenja koja je pet puta viša od najveće dopuštene doze za osobe koje rade u nuklearnim postrojenjima. Prema nekima procjenama otprilike je 10 posto likvidatora umrlo dok je velik postotak njih završio s nekom invalidnošću. Velik je broj onih koji su oboljeli od karcionoma, najčešće mozga i štitnjače.

Malo ljudi zna da je 1991. došlo do eksplozije u drugom reaktoru, pri čemu je došlo do uništavanja krova, ali nije navodno došlo do proboja radioaktivnog zračenja. Na kraju se može postaviti pitanje što i kako dalje. Definitivno se ovakve katastrofe skupo “plaćaju” i samo je na nama da odlučimo želimo li izazivati nove, ili ćemo poučeni ovim strašnim iskustvom krenuti drugim alternativnim putevima.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari