Kad je britanski istraživač Samuel Wallis 1766. dobio zapovjedništvo nad fregatom “HMS Dolphin” i zaputio se na putovanje oko svijeta, znao je da će se morati suočiti s brojnim opasnostima. Jedno mu, međutim, nije bilo ni na kraj pameti: da će ga životno ugroziti – pohota njegovih mornara!
Nakon nekoliko mjeseci mirne plovidbe Atlantikom, sreća je počela okretati leđa posadi. Putovanje kroz Magellanov prolaz, 560 kilometara dugačak tjesnac koji spaja Atlantski s Tihim oceanom, prestravilo je i najiskusnije mornare. Snažni vjetrovi šibali su brod, iz svih smjerova. Munje su parale nebo, a pljuskovi su trajali duže od deset tjedana. Valovi su bacali moćno plovilo poput ljuske od oraha. Kapetan Wallis izgubio je nekoliko članova posade, što je česta cijena plovidbe tim dijelom Pacifika.
Oluje su se nakon nekog vremena smirile, no moral posade bio je na niskim granima. Kako je vrijeme odmicalo, zalihe hrane bivale su sve oskudnije, a zdravstveno stanje mornara sve slabije. Wallisovi ljudi bili su gladni, dehidrirani, puni sunčevih opeklina. Mnoge od njih načeo je skorbut. Svuda naokolo, dokle god oko seže, prizor koji tišti dušu: more, more i samo more… A onda, jedan od mornara, mladić s vidom oštrim kao u sokola, ekstatično je uskliknuo: “Kopno! Vidim kopno!”. Pogledavši kroz durbin, kapetan je spazio poveći otok obrastao palmama, koji se u morskom plavetnilu isticao poput najljepšega smaragda. Ugledao je čarobni Tahiti.
Dana 25. lipnja 1767. godine, brod se polagano približavao obali, kad se, iz suprotnog pravca, prema njemu zaputilo nekoliko kanua. Na svakom od njih nalazili su se muškarci naoružani lukovima i strijelama, kamenjem te kopljima koja su, ako se moglo suditi prema njihovim mrkim pogledima, itekako bili spremni upotrijebiti. Kad su tamnoputi došljaci zasuli golemi brod kamenjem, kapetan im je odgovorio pucnjem iz topa. Kugla je prepolovila jedan od većih kanua, na što su se ostali čamci okrenuli te panično počeli veslati prema obali.
Nakon toga prvotnog “nesporazuma”, Britanci su s domorocima uspjeli uspustaviti prijateljski odnos. Ovi, po prirodi ljubazni i znatiželjni, došljake su častili biranim jelima i pićima, a prema njihovu neobičnom oružju, odjeći i brodu pokazivali su veliku znatiželju. Dok se kapetan bavio kartografiranjem novootkrivenog područja, što je bio jedan od njegovih brojnih zadataka, njegovi ljudi zdušno su radili na produbljivanju “prijateljstva” s otočanima, napose otočankama.
Shvativši da ove žene, mahom ljepotice lišene moralnih inhibicija, privlače metalni predmeti – i to do te mjere da su se bile spremne podati onima koji bi im ih poklonili – počeli su im donositi kopče, jeftine okvire slika, jedaći pribor… S vremenom, posegnuli su za zalihom rezervnih brodskih čavala. Gonjeni požudom, i nju su s vremenom iscrpili, pa su kliještima počeli čupati čavle s broda, što im uistinu nije bila najpametnija ideja.
Kad je kapetan, kulturan, obrazovan i rezerviran čovjek koji je rijetko podizao glas, otkrio da su njegovi mornari narušili strukturni integritet broda i doveli u pitanje povratak u Englesku, podivljao je od bijesa. “Gori ste od životinja!” urlao je, zgađen niskim porivima koji su im pomutili razum. Zaprijetio je da će prvog čovjeka koji ukrade makar još jedan čavao ubiti na licu mjesta, što je urodilo plodom: držali su prste k sebi, kako po pitanju čavala, tako i po pitanju lokalnih ljepotica.
Srećom, brod je i uz nedostatak dijela čavala uspio preživjeti putovanje kući. Na rastanku, Tahićani su plakali za bijelim došljacima, koji su im poklonili mnoge lijepe stvari. Tahićanke će plakati nešto kasnije – njihovi ljubavnici nizu njih su “poklonili” nešto manje lijepo – sifilis.
Piše: Lucija Kapural
