Lijeni, neodgovorni, beskorisni: Jesu li ovo najgori radnici svih vremena?

Već smo pisali o najgorim šefovima u povijesti, poput jezičave, podmukle i okrutne direktorice “Cincinnati Redsa” Marge Schott. Red je da se sada, radi ravnoteže, pozabavimo radnicima kakve nijedna tvrka ne bi poželjela. Lijeni, neodgovorni, beskorisni, pakosni ili lišeni moralnih skrupula, ovu su zaposlenici koji su živce nadređenih razvukli poput žvakaće gume!

Čovjek kojeg nema

U uspodrebi s Joaquínom Garcíjom, čak se i George Costanza, koji je u radni stol dao ugraditi ležaj kako bi mogao drijemati na radnome mjestu, doima kao primjer udarnika! Ovaj španjolski državni službenik na poslu se, naime, nije pojavio – punih šest godina! Dakako, za to vrijeme uredno je primao plaću. Kako je to moguće, pitate se? García je radio u komunalnom poduzeću u rodnom Cádizu. Zbog loše organizacije posla (vodstvo komunalnog poduzeća vjerovalo je da García potpada pod ingerenciju gradske vlasti, dok je gradska vlast vjerovala da su mu šefovi oni iz komunalnog poduzeća), sredovječni muškarac došao je na genijalnu ideju: zašto ne bi uživao u onome što mu najbolje leži, ležanju, te dosadno rintanje prepustio manje snalažljivim kolegama? Tko zna koliko bi uživao u plodovima svoga dijaboličnog plana da mu, koje li ironije, nadređeni 2016. godine nisu odlučili dodijeliti nagradu za vjernost kompaniji, jer u šest godina na njega nije bilo nijedne pritužbe! Kad su shvatili “koliko je sati”, osramoćeni šefovi nogirali su zabušanta te podigli tužbu protiv njega. Sud mu je naredio da vrati sav novac koji je nezakonito prisvojio, a kako je dobar dio svote spiskao na žestoka pića i lake žene, bio je prisiljen prodati kuću i auto te se useliti kod roditelja. Eto, vidite da nepoštenje biva kažnjeno… Barem ponekad!

Pustite me iz ormara!


Francuz Frédéric Desnard nikad se u životu nije pretrgnuo od posla, ali je lukavim prebacivanjem radnih zadataka na kolege uspio napredovati do pozicije prodajnog predstavnika jedne pariške kozmetičke tvrtke. Tri godine je živio kao bubreg u loju, primajući izdašnu plaću za nimalo zahtjevan posao. Kad je prodaja pala, primanja su smanjena svima u kompaniji, pa tako i (anti)junaku naše priče. Dok su se njegovi kolege pomirili sa sudbinom, Desnard je dugo razmišljao kako bi mogao nadmudriti poslodavce i isprazniti im blagajnu… A onda se domislio! Vodeći se sentencijom “ako prođe, prođe”, godine 2014. odlučio ih je tužiti, tvrdeći da su mu povjeravali toliko dosadna, repetitivna i glupa zaduženja da je pretrpio duboku duševnu bol. U njegovu korist svjedočio je ugledni psiholog, koji je tvrdio kako tzv. “mis au placard” (u doslovnom prijevodu “stavljanje u ornar”, a u prenesenom značenju stavljanje radnika na poziciju koja je znatno ispod njegovih sposobnosti) uzrokuje dubok stres koji, u kombinaciji sa stalnim osjećajem poniženja, dovodi do nesanice i napadaja panike. Zvuči kao budalaština, zar ne? Pa, sudac nije tako mislio. Radniku kojeg je nasmrt “udosadila” kompanija je bila prisiljena platiti 360.000 eura odštete. Čim je lova sjela na njegov račun, Desnard je otputovao na Bahame, kako bi se odmorio od pretrpljenih strahota. Od ovoga treba “prepisivati”!

Zabilješke jedne neradnice

Tridesetogodišnja Amerikanka Emmalee Bauer pojmu “zabušavanje na poslu” pružila je posve novu dimenziju. Koordinatorica prodaje hotelskog lamca “Sheraton” vrlo je rano usvojila temeljni neradnički poučak: dok god izgledaš zaposleno i nervozno, naivni šefovi mislit će da se ubijaš od posla. Stvar je uistinu funkcionirala: Emmalee bi frenetično tipkala po tastaturi, povremeno ispuštajući dramatične uzdahe, a nitko se nije zapitao što to ona doista radi. A radila je sljedeće: vodila je iscrpan dnevnik o svome zabušavanju! Evo nekoliko izvadaka iz uistinu poučnog štiva: “Šefica mi je upravo uputila sućutan pogled. Ako nastavim glumiti patnicu, možda mi ponudi slobodan dan”; “Priglupa štreberica Samantha je na bolovanju, tako da ću čitav dan biti sama u uredu. Preda mnom su brojne opcije: hoću li graditi toranj od spajalica za papir, manikirati nokte, praviti selfieje ili jednostavno nastaviti pisati ovaj dnevnik? Hm, mislim da ću se odlučiti za selfieje, svjetlo u uredu danas je fantastično!”; “Dosadno mi je, dosadno, o, kako mi je dosadno! Možda bih mogla napraviti štogod korisno? Ha, ha, ha, toliko dosadno mi ipak nije!”; “Šefica je zapela za koš za smeće i ‘prosula’ se po uredu koliko je dugačka i široka… A bogme je prilično široka. Mogla bih se zakleti da sam joj vidjela celulit kroz najlonke!”. Marljiva Emmalee stigla je do tristote stranice kad su, u siječnju 2007. godine, otkrili njen dnevnik. Dobila je momentalni otkaz a šefica, koja joj ga je sa zadovoljstvom uručila, na rastanku joj je rekla: “Možeš me poljubiti u celulitičnu stražnjicu!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari