Sin misionara: Legendarni britanski glumac djetinjstvo je proveo u Africi!

Nekoć je bilo dovoljno da kralj izgleda lijepo u uniformi, drži se uspravno, pozira za portrete i s udaljenog balkona pozdravlja podanike. Dolaskom novog medija, radija, situacija se početkom dvadesetog stoljeća mijenja: narod želi čuti vladarov glas, njegove odluke, božićne čestitke, ohrabrenja pred odlazak u rat… A kad je kralj osoba koja muca i pod pritiskom ne uspijeva izgovoriti ni jednu rečenicu, mikrofon za njega postaje najveći neprijatelj, a obična komunikacija traumatično iskustvo. Govorna mana pretvara ga u običnog čovjeka, kojeg više ne mogu štititi visoki zidovi, titule i protokoli. Uz pomoć govornog terapeuta, kralj George VI. pokušava pronaći vlastiti glas, kako bi izbavio zemlju koja odlazi u rat… To je ukratko sadržaj “Kraljeva govora”, sjajne drame koja je označila vrhunac karijere Colina Firtha i 2010. godine mu zasluženo mu donijela Oscara. Donosimo uzbudljivu životnu priču engleskoga glumačkog prvaka!

Dječak s afričkom ogrlicom

Colin Andrew Firth rođen je 1960. u mjestu Grayshott u engleskoj pokrajini Hampshire, ali je veći dio djetinjstva proveo u Africi, gdje su mu roditelji bili misionari. Gospodin David Firth i supruga mu Shirley, imućni i školovani ljudi, svoj posao nisu shvaćali kao širenje vjere, nego kao obrazovni i humanitarni angažman. “I majčini i očevi roditelji bili su metodistički svećenici i misionari, tako da je potreba za pomaganjem mojim starcima bila zapisana u genima”, priča Firth. “Ono materijalno nije im bilo važno. Sjećam se, primjerice, kako je otac u prastaroj, raspadajućoj ‘bubi’ jurio prašnjavim afričkim cestama, sjajeći se od ponosa poput dječarca na božićno jutro”.

Kao dvanaestogodišnjak, s roditeljima se preselio u St. Louis. Amerika je predstavljala svojevrsni kulturološki šok. “Moji vršnjaci bili su okrenuti atrakcijama potrošačkog društva i masovne kulture, što je meni bilo posve strano. Zadirkivali su me zbog naglaska, demodirane odjeće i afričke ogrlice koju sam nosio, kao i zbog činjenice da nisam znao nabrojati više od dva strip-junaka ili zabiti gol protivničkoj momčadi. Osjećaj odbačenosti i izoliranosti me izjedao, pa sam odlučio kreirati alternativnu osobnost. Počeo sam izigravati opasnog, pomalo nasilnog frajera, postao sam nabusit, arogantan i divlji. Gledano iz ove perspektive, mogu reći da je to bila moja prva glumačka uloga”, prisjeća se.


Kome treba matematika?

Po povratku u Englesku, roditelji su se nastanili nedaleko od grada Winchestera. Oboje su dobili posao na tamošnjem Sveučilištu kralja Alfreda – David je predavao povijest, a Shirley komparativnu religiju. Sina su poslali u prestižnu privatnu školu, gdje se još jednom morao suočiti s osjećajem neprihvaćanja. “U to vrijeme slušao sam grupu ‘Yes’, imao loš ten i dugu masnu kosu. Nijedna od spomenutih stavki nije pridonijela mojoj popularnosti među vršnjacima”, ispričao je.

Ni profesori ga nisu voljeli. “Škola me nije pretjerano zanimala, osim književnosti, povijesti i glazbe. Primjerice, na testu iz kemije osvojio sam tri boda od mogućih sto, od toga dva jer sam se pravilno potpisao. Nije mi išla ni matematika: svi oni razlomci, jednadžbe, sinusi i kosinusi imali su mi smisla koliko i gledanje japanskog filma bez titla. Držala me zlovoljna adolescentska lijenost: bio sam otporan na zadaće, uvijek sam radio suprotno od onoga što se od nas očekivalo. Htio sam svirati gitaru, želeći postati novi Marc Bolan, ali je naša snobovska škola zabranila taj instrument, smatrajući ga ‘nedovoljno ozbiljnim’. Kad mi je profesor sugerirao da umjesto toga odem na satove kontrabasa, u potpunosti sam se prestao truditi. Srećom, očev prijatelj usmjerio me prema dramskoj školi, gdje sam napokon saznao kako je to biti dobar u nečemu. Da nisam postao glumac, po svoj bih prilici bio ulični švercer”, iskren je.

Loše plaćena tajnica

Nije se radilo o pukom pubertetskom hiru, nego o istinskom nagnuću. Kad je navršio osamnaest, napustio je roditeljski dom i otišao u London kako bi ostvario svoje snove. Obilazio je kazališta, javljao se na audicije, ali ga nitko nije htio. Uporan poput mazge, nije se htio vratiti kući, iako je potrošio veći dio džeparca. Napokon su mu ponudili posao u kazalištu National Theatre, mada ne onaj koji je htio. “Javljao sam se na telefon, bilježio dolaske i odlaske posjetitelja, a potom kuhao kave u kostimografskom odjelu. Ukratko, bio sam tajnica, i to loše plaćena”, našalio se.

Činjenica da se motao po kazalištu ipak se pokazala korisnom: mladić je shvatio da bez formalnog obrazovanja neće daleko dogurati. Upisao se u glumačku školu London Drama Centre i odmah zapeo za oko uglednom profesoru Christopheru Fettesu. “Firth je bio jedan od najinteligentnijih učenika koje sam ikad podučavao. Tom mladiću nikad nisam morao dvaput ponavljati upute; štoviše, ponekad bi znao što želim i prije nego što bih išta rekao. Njegova glumačka intuicija bila je upravo fascinantna”, ispričao je Fettes, jedan od rijetkih Engleza koji su podučavali po metodi Stanislavskog. Temeljna ideja čuvena ruskog teatrologa jest da glumac ne treba samo izgovarati tekst, nego i vlastite strasti, muke, tjeskobe i želje iznijeti na vidjelo kroz lik koji interpretira.

Jednooki statist

Pri kraju školovanja, ta je učenička grupa uprizorila Shakespeareova “Hamleta”, a Firth je briljirao u naslovnoj ulozi. Jednako impresivan bio je u “Kralju Learu”, “Tartuffeu” i “Mački na vrućem limenom krovu”. Hvalospjevi kritičara rezultirali su ponudom da na West Endu zamijeni slavnog Daniela Day-Lewisa u hit predstavi “Druga zemlja”, u ulozi homoseksualca koji postaje jedan od najvažnijih sovjetskih špijuna u vrhu britanskog establišmenta. Komad je bio jako uspješan, pa je 24-godišnji Firth dobio ponudu da zaigra i u filmskoj verziji.

Partner mu je bio Rupert Everett, podjednako talentiran, naočit i karizmatičan muškarac. Čovjek bi očekivao da će, budući da su imali mnogo toga zajedničkog, postati prijatelji, no među njima se razvila neka vrsta instinktivne odbojnosti. U kasnijim zajedničkim projektima, Firth i Everett neće propuštati priliku da javno ponize jedan drugog, dakako, koristeći uvijene fraze natopljene ironijom, kako i dolikuje džentlmenima (evo primjera: opisujući Firthov nastup, njegov rival je rekao: “Divim se žaru koji je unio u izvedbu. Toliko je snažno gestikulirao da je umalo izbio oko jednom statistu”).

Malo-pomalo Firth je osvajao srca britanske publike. U “Dami s kamelijama”, uspješnoj adaptaciji istoimenog romana Alexandrea Dumasa, nastupio je rame uz rame s velikanima Johnom Gielgudom i Benom Kingsleyem. “Bio je to ogroman psihološki pritisak. Premda nikad nisam patio od manjka samopouzdanja, ovaj put se moj ego stisnuo na veličinu grožđice”, našalio se. U psihološkoj drami “1919.” bio je uvjerljiv kao pacijent Sigmunda Freuda, mladić koji za nijansu previše voli vlastitu sestru, a u miniseriji “Izgubljena carstva”, uz partnera Laurencea Oliviera, glumio je mađioničareva asistenta kojem vještina nestajanja izuzetno dobro dođe kad treba izbjeći regrutaciju.

 Engleski džentlmen u kanadskoj divljini

Koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, dobio je angažman koji ga je trebao lansirati među zvijezde i izvan domovine: legendarni Miloš Forman povjerio mu je glavnu ulogu u skupom kostimiranom spektaklu “Valmont”, snimljenom prema romanu “Opasne veze” Choderlosa de Laclosa. Režija je bila sjajna, glumačke kreacije još bolje, ali film nije imao naročitog uspjeha. Radilo se o lošem tajmingu: uradak na istu tematiku, “Opasne veze” s Johnom Malkovichem u glavnoj ulozi, u kinima se pojavio nepuna tri mjeseca ranije!

Film nije bio prekretnica za Firthovu karijeru, ali jest za privatni život. Tijekom snimanja započeo je vezu s kolegicom Meg Tilly. Zaljubljen preko ušiju, prihvatio je njenu djecu iz prvog braka kao vlastitu, štoviše, zbog nje je bio spreman staviti karijeru na led. Kad je njoj puhnulo u glavu da se presele u kanadsku divljinu kako bi “pronašli mir u jedinstvu s prirodom, daleko od štetnog utjecaja civilizacije”, radosno je pristao, ne sluteći da je “dražesna i topla kućica” o kojoj mu je draga pričala derutna brvnara bogu iza nogu i bez tople vode. “Ponekad zbog snijega danima nismo mogli izići iz kuće. Ne bih to preporučio kao dobar potez u karijeri. Pokušao sam stupiti u kontakt s kazalištima u Vancouveru, ali me nisu htjeli”, prisjeća se. Budući da, osim svakodnevna razgrtanja snijega, nisu imali zanimljivih sadržaja, bacili su se na prokreaciju, rezultat čega je bio sin William.

Kako bi prehranio svoju malu obitelj, neko vrijeme je radio kao stolar, ali ga je otužno stanje na bankovnom računu prinudilo da prihvati uloge u filmovima “Fatalna žena” i “Krila slave”, koji su se pokazali kao totalni promašaji. Colinove frustracije i Megino prigovaranje presudili su velikoj ljubavi. Firth se vratio u London i potražio utjehu u radu.

Darcyjeva sjena

Premda je već bio slavan, Firtha ništa nije moglo pripremiti na pomamu koju će izazvati njegov nastup u serijalu “Ponos i predrasude”, adaptaciji istoimenog klasika Jane Austen. Uloga Fitzwilliama Darcyja, na prvi pogled hladnog, uštogljenog i arogantnog aristokrata, a zapravo plemenita čovjeka krcatog osjećajima kao šipak košticama, pretvorila ga je u najveću zvijezdu u domovini, a za titulu seks-simbola pobrinula se scena u kojoj izlazi iz jezera nakon žestokog kraula, pokazujući da gospodske manire nipošto ne isključuju posjedovanje atletske muskulature. “Bio sam iznenađen kad su mi ponudili ulogu jer sam tada imao trideset pet godina i nisam se osjećao osobito zavodljivim”, prisjeća se. “Neko vrijeme razmišljao sam o tome da odbijem ulogu, ali me producentica toliko terorizirala da sam na koncu pokleknuo”. Pokleknuo je i pred šarmom partnerice Jennifer Ehle. Veza je potrajala koliko i snimanje, jer ih osim tjelesne strasti gotovo ništa nije povezivalo.

Firth je ubrzo požalio što je prihvatio ulogu – svi su ga poistovjećivali s Darcyjem. Odlučio je sljedećih nekoliko godina posve izbjegavati romantične uloge. Birao je ostvarenja koja su trebala pokazati njegovu raznovrsnost: u “Sportskoj groznici” glumio je fanatična nogometnog navijača; u “Engleskom pacijentu” osornog muža kojem žena nabija rogove sa seksi ranjenikom; u “Zaljubljenom Shakespeareu” pokvarenog aristokrata koji silom pokušava oženiti djevojku koja ga mrzi, a u “Teoriji zavjere” nacističkog pravnika koji sudjeluje u planiranju “konačnog rješenja židovskog pitanja”. Jednu od najkompleksnijih uloga ostvario je u serijalu “Nostromo”, adaptaciji istoimenog romana Josepha Conrada. Na setu se zagledao u Liviju Giuggioli, pomoćnicu producenta. “Spazio sam je u gomili i znao da moram doći do nje. Bila je to ljubav na prvi pogled”, ispričao je glumac. Unatoč protivljenju Livijinih roditelja, koji su smatrali da bi brak sa zvijezdom mogao donijeti probleme njihovoj mezimici, dvoje zaljubljenih prošetalo je do oltara. Dobili su dva sina, Lucu i Mattea, s kojima žive na relaciji London-Rim.

Kraljeve striptizete

Na krilima ljubavi, njegova karijera dobiva novi zamah. Komedija “Dnevnik Bridget Jones” dala mu je priliku da se poigra sa svojim najpopularnijim likom: ponovno je glumio naoko ukočenog ali romantičnog gospodina Darcyja, ali onoga iz 21. stoljeća. Taj ga je film afirmirao u Americi, gdje je do tada bio uglavnom anoniman. Pohvale kritičara donijela mu je uloga u “Djevojci s bisernom naušnicom”, gdje je portretirao čuvenog slikara Johannesa Vermeera. Osjetivši da se dovoljno udaljio od Darcyja, ponovno je počeo prihvaćati romantične uloge. U filmu “Zapravo ljubav” glumio je pisca kojem glavom zavrti seksepilna portugalska spremačica; u “Dadilji McPhee” samohranog oca sedmero djece koji padne na dadiljine draži, a u “Posljednjoj legiji” rimskog legionara koji ukrsti mačeve, a potom i udove s lijepom bizantskom ratnicom.

Oskarovsku nominaciju donijela mu je uloga suicidalnog sveučilišnog profesora u drami “Samac”, a Akademijin kipić u njegove je ruke za ulogu u već spomenutom “Kraljevu govoru”. Sa seta pamti zanimljivu anegdotu: “Zgradu u kojoj smo snimali film kralj je doista posjetio. Danas, međutim, podrum ima posve drugačiju namjenu – dolje je studio za ples na štangi. Dok smo snimali, na hodnicima smo se mimoilazili s vrlo osebujnom klijentelom”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari