Priča o tragičnom kraju posljednjega ruskog cara i njegove obitelji poznata je svakom zaljubljeniku u povijest. Nikolaj Alerksandrovič Romanov, koji je zemljom autokratski vladao kao Nikolaj II., 1917. godine prisiljen je na abdikaciju. S obitelji je interniran u Carskom Selu (današnji Puškin), da bi potom, pošto mu je Velika Britanija uskratila azil, bio prebačen u Toboljsk. Po izbijanju Listopadske revolucije, premješten je u Jekaterinburg. Bit će to njegova posljednja životna stanica.
Dana 17. srpnja 1918. godine, u sitnim jutarnjim satima, članovi carske obitelji naprasno su probuđeni te puškama potjerani u mračan, vlažni podrum. Jakub Jurovski, vođa mjesne boljševičke tajne policije, pročitao im je smrtnu presudu te, ne časeći ni časka, nekadašnjem caru hladnokrvno prosvirao glavu. Bio je to znak njegovim ljudima da otvore vatru na ostatak obitelji. Oni manje sretni, koji su preživjeli strijeljanje, dokrajčeni su bajunetama. Na onaj svijet otpravljeno je jedanaestero duša: car Nikolaj II., carica Aleksandra, trinaestogodišnji sin Aleksej, kćeri Olga (22 godine), Tatjana (21 godina), Marija (19 godina) i Anastazija (17 godina), dvorski liječnik Jevgenij Botkin, sobarica Ana Demidova, kuhar Ivan Haritonov i dvorski poslužitelj Alojzije Aleksej Trupp. Trupla su potom ubacili u kamion te ih odvezli u napušteni rudnik izvan grada, gdje su ih razrezali na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u rudničko okno. Sudbina nesretne obitelji dirnula je mnoge. Ruska pravoslavna crkva njene će članove kasnije proglasiti svecima.
Svi dokazi upućuju na zaključak da je Lenjin osobno naložio smaknuće, zbog opasnosti da bi proturevolucionarne snage Čehoslovačke legije, koje su u to vrijeme držale znatan dio pruge transsibirske željeznice, mogle osloboditi Ekaterinburg i carsku obitelj.
Godinama nakon masakra, na svim stranama svijeta, pojavljivali su se ljudi koji su se predstavljali kao neki od članova obitelji Romanov, više ili manje maštovito objašnjavajući način na koji su preživjeli smaknuće. Većina ovih priča u kratkom je roku otpisana kao izmišljotina varalica ili luđaka. No, potresna ispovijest žene koja je tvrdila da je upravo ona čudom preživjela velika kneginja Anastazija Nikolajevna Romanov zavarala je i najveće skeptike.
Dana 17. veljače 1920. godine, promrzlu djevojku iz kanala u Berlinu izvukao je policajac, nakon što se bacila s mosta Bendlerbrücke. Kako nije željela otkriti tko je, niti progovoriti o razlozima koji su je nagnali na očit pokušaj samoubojstva, predana je u duševnu bolnicu. Ondje joj je dijagnosticirana “psihička bolest depresivne naravi”, nakon čega je, pod šifrom “Fräulein Unbekannt” (“Nepoznata gospođica”), zadržana na lječenju. Isprva je odbijala komunicirati s osobljem, da bi se s vremenom počela otvarati vremešnoj medicinskoj sestri, koja je blagošću i strpljenjem osvojila njeno povjerenje. Predstavila joj se kao Anna Anderson, da bi nekoliko dana kasnije zabezeknutoj ženi “u dubokoj tajnosti” priznala da je ona zapravo Anastazija, najmlađa od četiri kćeri ruskog cara. Ispričala joj je da je kobne večeri izbjegla metke i bajunete zahvaljujući pomoći boljševičkog stražara, koji joj je kasnije postao ljubavnikom.
Dakako, medicinska sestra nije držala jezik za zubima, pa se priča o preživjeloj kneginji proširila brzinom šumskog požara. Djevojka je na desetke puta ispitana, a mnogi elementi njene priče zvučali su uvjerljivo. Bila je prave dobi, poznavala je detalje o carskoj obitelji koji nisu bili dostupni javnosti, govorila je s naglašenim ruskim naglaskom, a uz to je fizički nalikovala Anastaziji Romanov. Priča o njenom spasenju pomalo je, istinabog, podsjećala na jeftin ljubić, no bilo je poznato da su u Europi nakon Prvoga svjetskog rata živjeli brojni osiromašeni plemići, koji su često na nevjerojatan način uspjeli umaknuti boljševičkim čistkama… Nije nemoguće da je to pošlo za rukom i ovoj lijepoj ženi, razmišljali su mnogi.
Kako bi provjerili djevojčine navode, postupili su logično – upriličili su joj susret s navodnim rođacima. No, ovi nisu sa sigurnošću mogli potvrditi ali ni zanijekati njenu tvrdnju. Nadvojvotkinja Olga, sestra pokojnog Nikolaja, vjerovala je da bi to doista mogla biti Anastazija, koja se fizički promijenila kad je odrasla; pruska princeza Irene, sestra pokojne carice, zaključila je pak da to nije njena nećakinja. Većina rođaka carske obitelji bila je sklonija mišljenju potonje. Kći pogubljenog liječnika carske obitelji, Tatjana Botkin, vidjela je Anastaziju u zatočeništvu u Toboljsku i činilo joj se da joj ova djevojka nalikuje.
Premda ju je još davne 1927. godine jedan privatni detektiv identificirao kao Franzisku Schanzkowsku, poljsku tvorničku radnicu s dugačkom poviješću mentalnih bolesti, izmišljena storija zvučala je uzbudljivije od one istinite. Mlada žena počela je solidno zarađivati na “svojoj” priči. Objavila je roman nimalo suptilnog naslova “Ja sam Anastazija”, brojni europski plemići ugošćivali su je u svojim raskošnim domovima, a 1956. je o njoj snimljen i film, s Ingrid Bergman u glavnoj ulozi.
Anno domini 1991., sedam godina nakon njene smrti, misterij je dobio zanimljiv preokret. Pronađeni su, naime, posmrtni ostaci cara Nikolaja, carice Aleksandre i njihovo troje djece. No, tijelima kraljevića Alekseja i princeze Anastazije nije bilo ni traga ni glasa. To je još više produbilo sumnju u to da je Anastazija možda ipak preživjela ubojstvo.
Posljednja dva trupla otkrivena su 2007. godine, što je omogućilo istini da napokon ispliva. Testiran je komadić tkiva “Anne Anderson”, koji joj je uzet 1979. godine na operaciji. DNK analiza pokazala je da ova nije imala ama baš nikakve veze s obitelji Romanov. No, uzorak se podudarao s onim koji je dobrovoljno ponudio stanoviti Karl Maucher, daljnji rođak Franziske Schanzkowske.
Piše: Lucija Kapural
