Povijest ljudske okrutnosti nisu ispisali samo pripadnici jačeg spola – istaknuto mjesto u njoj pripada jednoj naoko krhkoj ženi. Premda je od njene smrti prošlo više od četiri stotine godina, ime Erzsébet Báthory (1560. – 1614.) i danas pobuđuje jezu. Nadimci pod kojima je zapamćena, Lady Drakula i Krvava grofica, daju naslututi kakve je grozote počinila. Danas bismo o njoj pričali kao o serijskoj ubojici: u razdoblju od 1590. do 1610. godine, žena plave krvi i lude glave života je lišila stotine mladih djevojaka, kadšto sama a kadšto uz pomoć suradnika. Neki čak spominju brojku od 650 žrtava poremećene grofice!
Kći baruna Jurja VI. Báthoryja i barunice Ane Somlyó, odrasla je u jednoj od najstarijih i najbogatijih obitelji u Nyírbátoru, gradu u istočnoj Ugarskoj. Krvno je bila povezana s brojnim onodobnim odličnicima, od kardinala do poljskog kralja Stjepana. Da joj nisu “sve koze na broju”, postalo je jasno još kad je bila djevojčica. Patila je od nesanice, imala nekontrolirane izljeve bijesa, a navodno je bolovala i od neke vrste padavice. Zaključivši da je malena odveć zahtjevna, majka ju je šutnula na brigu dadilji. Ova, neuka i bogobojazna žena, imala je najbolje moguće namjere, no odgojni model koji je primjenjivala – dopustiti djetetu da radi što hoće i ispunjavati mu svaku želju – pokazao se tragično promašenim. Do tinejdžerskih godina, razmažena Erzsébet razvila se u punokrvnu silnicu, a služavke na njezinu obiteljskom dvorcu u strahu su joj se sklanjale s puta.
Sadističke impulse je možda baštinila od oca. Prema nekim navodima, ovaj je na okrutan način dao smaknuti Roma optuženog za krađu: nesretnog čovjeka ušili su u rasporeni trbuh konja i ostavili ga da skapa od gladi i žeđi. Mlada Erzsébet svjedočila je stravičnom prizoru, hladna kao špricer. Sudbina patnika nije je dirnula, naprotiv: u njenom umu formirao se zaključak da s ljudima koji nisu plemićkog roda smije raditi što god poželi.
Pogana ćud i psihopatske tendencije nisu, međutim, stajali na putu Erzsébetinu ljubavnom životu – ta bila je bogata plemkinja, inteligentna i obrazovana (s lakoćom je svladala grčki, latinski i njemački jezik), a uz to i jedna od najljepših žena u domovini! Još kao desetogodišnjakinja, obećana je grofu Ferencu Nádasdyju. Vjenčali su se nedugo nakon njezina petnaestog rođendana, a čini se da je u brak pošla s popriličnim entuzijazmom, željna avanture i uzbuđenja. Premda vrlo mlada, već tada je pokazala željezni karakter – kako je njena obitelj bila uglednija od one novopečenog supruga, odbila je uzeti njegovo prezime. Umjesto toga, on je bez pogovora uzeo njezino. Na svadbi, gotovo pet tisuća uzvanika gostilo se biranim jelima i vinima, a mladenka je plesala poput pomahnitalog derviša, ne skidajući osmijeh s lica. Imala je razloga za sreću: “skromni” poklončić koji je dobila od muža bio je velebni dvorac Čachtice (mađ. Csejte), na području današnje Slovačke, a pride je dobila i sedamnaest sela u okolici.
Godine 1578., grof Nádasdy-Báthory postaje zapovjednikom mađarskih trupa, koje je poveo u rat protiv Otomanskog carstva. Bio je to početak njegove uspješne vojne karijere, tijekom koje je zaradio nadimak “Crni junak”. Većinu vremena je provodio na ratištu, a kad god bi se vratio kući, radio je na prokreaciji: Erzsébet mu je rodila dva sina i tri kćeri (jedna od njih, Ana Nádasdy, kasnije će postati suprugom hrvatskog velikaša Nikole VI. Zrinskog!). Djecu je, baš kao što su to učinili njeni roditelji, povjerila na brigu dadiljama. U suprugovoj odsutnosti, pokazala se vrlo spretnom u upravljanju posjedima, pa čak i rješavanju pravnih pitanja.
Dok je njen muž sjekao glave neprijatelja, grofica se upustila u ljubavnu vezu s naočitim slugom Thorkom, koji ju je navodno upoznao s okultnom literaturom i praksama. Patološki tašta, sate i sate je provodila pred ogledalom, uljepšavajući se za mlađahna ljubavnika. Ove dvije stavke, čitanje mračnih knjiga i želja za zadržavanjem mladolikog izgleda, pokazat će se presudnima u formiranju njene psihopatološke osobnosti. Drčna i borbena, u životu se bojala samo jednog: starenja. Kako bi zaustavila ovaj prirodni proces, naučila je iz svojih knjiga, trebala se okupati u svježoj krvi mladih djevojaka, po mogućnosti djevica. Nakon suprugove smrti, ništa više nije stajalo na putu njenoj opsesiji. Opredijelila se za žrtve niskog roda, koje neće nikome nedostajati – vlastite sluškinje.
Uz pomoć ljubavnika, vremešnog domara i dvije lokalne žene koje su mnogi smatrali vješticama, upustila se u krvavu odiseju. Nije se zadovoljila time da žrtve, koje je nazivala “mesom” i mamila ih u dvorac pričama o dobro plaćenom namještenju, jednostavno ubije – prije nego što bi iscijedila njihovu krv u golemi kotao, mučila ih je satima, katkad i danima. Rezala je njihova lica britvom, odgrizala im komade mesa, a posebno je uživala kad bi im među nožne prste stavila slamu i zapalila je: njihovo bacakanje u agoniji nazivala je “plesom”. Katkad, kad joj se žurilo, jednostavno bi ih žive zapalila bakljom. Na repertoaru joj je bilo i bičevanje, drobljenje kostiju toljagom, zamrzavanje u snijegu, rezanje spolovila, čupanje noktiju i zabijanje čavala ispod istih. Navodno je čak uspjela nabaviti željeznu djevicu, omiljeni instrument srednjovjekovnih inkvizitora. Riječ je o metalnom sarkofagu ljudskog obličja i veličine, ispunjenom oštrim šiljcima: onaj koga bi zatvorili u tu napravu umirao je u najgorim mukama, krvareći iz bezbrojnih rana!
Priče o onome što se događa u dvorcu šaptom su se širile krajem no, zbog grofičina položaja i imetka, puna dva desetljeća nitko se nije usudio reagirati. Tek kad je, u nedostatku sirotica, počela ubijati djevojke plemićkog roda, vlasti su odlučile poduzeti nešto. Nedugo nakon Božića 1610. godine, u njezin su dvorac upale snage zakona: užasnuti, istražitelji su otkrili na stotine trupla, a u tamnici se nalazilo i nekoliko napola živih djevojaka, strahovito unakaženih. Suci su, ponovno zbog ubojičina statusa, bili milostivi: umjesto da je smaknu, kao što su to učinili njenim sudionicima, stavili su je u doživotni kućni pritvor. Živa je zazidana u vlastitom zamku, a sluge su joj kroz neveliki otvor svakodnevno dostavljali hranu i vodu. Godine 1614., jedan od stražara je, gonjen znatiželjom, provirio kroz taj prozor. Krvava grofica ležala je na podu, mrtva.
Piše: Lucija Kapural
