La Mancha Negra: Zagonetna crna mrlja širila se ulicama Caracasa, odnoseći brojne ljudske živote!

Fotografija: Las2orillas.co

Grad Caracas, današnju prijestolnicu Venezuele, 1567. je utemeljio španjolski konkvistador Diego de Losada, a ime je dobio po indijanskom plemenu koje je ondje obitavalo. Samo deset godina nakon osnivanja, postaje sjedištem Provincije Venezuele, koja je bila sastavni dio španjolskoga kolonijalnog imperija. Od španjolske čizme oslobodio ga je Simón Bolívar, revolucionar koji je dobio nadimak “El Libertador”. Iz tog razloga, gotovo je nemoguće pronaći naselje u kojem bar jedna ulica ili trg ne nosi njegovo ime. Plaza Bolívar, središnji trg okružen građevinama u kolonijalnom stilu; Panteón National, tiho i uzvišeno počivalište velikana; metropolitanska katedrala te monumentalna crkva koja u svojoj unutrašnjosti krije oltar sazdan od listića suhog zlata samo su djelić čudesa koja nudi “grad vječnog proljeća”… A malo izvan grada nalazi se Salto angel, najviši vodopad na svijetu.

Nažalost, prijestolnica Venezuele rekorder je još po nečemu: stopi ubojstava, napose onih neriješenih. Siromašna naselja stihijski izgrađena na rubu grada, barios, pod upravom su lokalnih “kumova” koji imaju vlastito osiguranje te nerijetko “podmazuju” policiju da zažmiri na jedno ili oba oka. Vječni kaos u prometu također je dobra prilika za uvježbane kriminalce: nerijetko se motorima probijaju između automobila i pod prijetnjom oružjem pljačkaju namjernike, a česte su i inscenirane prometne nesreće, u kojima vrebaju naivne Samaritance.

Zadnjih trideset šest godina, grad u u podnožju planine Ávile potresa još jedan problem – crni, skliski problem kojem su lokalci nadjenuli zlokobno ime “La Mancha Negra”. Riječ je o misterioznoj crnoj mrlji koja je odnijela na stotine ljudskih života. Nitko ne zna kakva je to tvar, odakle dolazi ni – što je najgore – kako je se riješiti.

Zagonetka na kojoj su vodeći svjetski znanstvenici polomili zube početak je dobila 1986. godine, kad se je na površinu jedne prometnice u Caracasu izbila gusta crna masa. Prvi su je primijetili radnici koji su sanirali tridesetak godina star asfalt koji je vodio od grada do zračne luke, no nisu joj pridavali osobitu pozornost budući da je pokrivala tek stotinjak metara. U narednih tjedan dana, neobična tvar prekrila je kilometar ceste; u mjesec dana raširila se na preko deset kilometara. Stvari su postajale alarmantne: okovane misterioznom crnilom, ceste su postale kliske poput leda, a automobili su udarali jedni u druge ili slijetali u ponor. Prema proračunima, u pet godina na ovakav način je živote izgubilo gotovo dvije tisuće ljudi.

Vlada Venezuele spiskala je milijune dolara u jalovom pokušaju rješavanja problema. Ministarstvo prometa i komunikacija na teren je poslalo brojne stručnjake, no svi odreda su podbacili u pokušaju da utvrde o kakvoj se supstanciji radi. Više sreće nisu imali ni njihovi američki i europski kolege. Znanstvenicu su primijetili da se ova masna, rastezljiva tvar, slična žvakaćoj gumi kakvu bi mogao ispljunuti gospodar pakla Lucifer, stišće za hladna, suhog vremena a širi za toplog i vlažnog. Nadalje, utvrđeno je da crna mrlja osobito “voli” mjesta poput uzbrdica i tunela – ali ne i zašto.


Uloženi su golemi napori da se prokletinja sastruže, ispere golemim šmrkovima, pa čak i prekrije novim slojem asfalta, no sve su to bila kratkotrajna rješenja. Mrlja bi nestala, da bi se nakon nekog vremena ponovno pojavila u svoj svojoj ružnoći. Kako očajnička vremena zahtijevaju očajničke mjere, nekome je palo napamet da se na mrlju nabaci tona-dvije vapnenca, kako bi se ova isušila. Izgledalo je da je trik upalio, no tada se pojavio novi problem – prašina koja se dizala od vapnenca stanovništvu Caracasa je donijela ozbiljne respiratorne probleme… A ne trebamo ni spomenuti da je tvrdoglava i iritantna mrlja ponovno izbila na površinu.

Tijekom godina, razvijene su brojne teorije o podrijetlu i sastavu ove supstancije. Stručnjaci koje je angažirano već spomenuto Ministarstvo pretpostavili su da se radi o smjesi prašine i motornih ulja, ispuštenih iz starih automobila lokalnog življa, no tu teoriju nisu potkrijepili dokazima. Prema drugoj teoriji, obilno korištenoj u političke svrhe, radilo se o talogu iz otpadnih voda iz jednog od sirotinjskih naselja Caracasa. Neki lokalni moćnik prijetio je kako će se riješiti ne samo mrlje već i stanovnika tih naselja no, srećom, sve je ostalo na riječima. Godine 1992., u vrijeme političkih previranja u zemlji, iznesena je bizarna optužba da oponenti tadašnjega venezuelanskog predsjednika Carlosa Andrésa Péreza namjerno prolijevaju ulje po cestama, kako bi narušili njegov ugled vođe.

Najveći broj znanstvenika pretpostavlja, međutim, da se radi o prirodnom curenju bitumena, što nije rijetkost u Venezueli. Naime, već ranije su zabilježeni slučajevi da, primjerice, nafta nađe put do površine.

Piše: Lucija Kapural

Komentari