Kvizaški velemajstor Mirko Miočić, nepogrešivi “joker zovi”, u ratu je sudjelovao u obrani Paškog mosta!

Poklonicima kvizova bio je poznat kao hodajuća enciklopedija, čovjek renesansnog duha, nepogrešivi “joker zovi”. Oni koji su imali povlasticu provesti neko vrijeme u njegovom društvu opisivali su ga pak kao iznimno skromnog, nepretencioznog čovjeka blage naravi i zarazna dječačkog osmijeha. Nažalost, taj osmijeh više nas neće obasjati. Dana 15. svibnja 2017. godine, oči Mirka Miočića zauvijek su se sklopile. Donosimo zanimljivosti o čovjeku kojeg je još jedan pokojni kvizaški velikan, neprežaljeni Lazo Goluža, duhovito nazivao “vitezom uzaludnog znanja”!

Miočić je rođen 1956. u Rtini, malome ribarskom mjestu pored Zadra, poznatom po ljekovitom blatu. Kad mu je bila godina dana, obitelj se preselila u Rijeku, grad u kojem je proveo sretno djetinjstvo. Bistar i znatiželjan, čitanje je svladao kao četverogodišnjak: slova je učio iz slikovnica i novina, stalno zapitkujući mamu Mariju za objašnjenja. S dvije godine mlađim bratom Marijanom znao se posvađati a ponekad i potući, onako tipično dječački, dok je osam godina mlađa sestra Davorka slovila za mezimicu obitelji. U osnovnoj školi bio je odličan učenik, a u gimnaziji vrlo dobar. Ipak, isticao je da nikad nije slovio za štrebera. “Nisam bio dovoljno ambiciozan. Osim toga, uvijek sam pomagao prijateljima, često na nedopušten način. Jednom je, primjerice, pola razreda prepisalo sve moje odgovore na testu iz engleskog, pa tako i jedan pogrešan. Profesor je više grdio mene zbog netočnog odgovora nego razred zbog prepisivanja!”, priznao je u jednom intervjuu. Najdraži predmeti su mu bili povijest i zemljopis, a u matematici, priznao je, nije bio sjajan. Da nije štreber, dokazao je i kad je osobno nagovorio cijeli razred na markiranje. To je doznao dječakov otac Ante te ga, ljut kao ris, prokazao razrednici!

Još kao dječak se zarazio neizlječivim kvizaškim “virusom”. Desetogodišnjak je očarano gledao u ekran i divio se tadašnjim kviz majstorima, a kao gimnazijalac i sam je dobio priliku iskazati znanje pred svekolikom javnošću: drhteći od treme, nastupio je u kvizu “3-2-1 ali vrijedan”. Zanimljivo, jedan od najvećih znalaca na ovim prostorima fakultet nikada nije završio – do kraja mu je bilo ostalo samo šest ispita. “Pravo sam apsolvirao u redovitom roku, da bih se ulijenio, potom otišao u vojsku, po povratku se zaposlio, a da nikad nisam pokušao ozbiljnije prionuti učenju kako bih ga konačno i završio!”, priznao je jednom prilikom. Kako zgrada Pravnog fakulteta još nije bila izgrađena, kao brucoš je predavanja slušao na – Zavodu za patologiju riječke bolnice! “Nama studentima bilo je smiješno vidjeti bolničke vozače kolica koji mrtvace s odjela dovoze na patologiju po strmoj cesti. Kad bi pao snijeg, znalo se dogoditi da im kolica pobjegnu nizbrdo ili im truplo ispadne iz njih, na užas naših kolegica, a naše veselje!”.

Vojni rok služio je u Beogradu. Nakon “naporne i zaglupljujuće pješadijske obuke”, zaslugom rođaka dobio je najlakšu službu – u zavodu za vojne umirovljenike izrađivao je zdravstvene knjižice i udarao pečate. Uz to je uživao u povlasticama poput stalne dozvole za izlazak u grad, posjeta kinu, utakmicama i disko-klubovima, a imao je i televizor u spavaonici. Potonji se rijetko gasio, a osobito pobožno mladi je “gušter” gledao “Kviskoteku”. Po skidanju uniforme, i sam se odlučio prijaviti na kviz za najveće znalce. Iz “Kviskoteke” je izišao kao pobjednik, “teži” za tadašnjih 200.000 dinara. Nekoliko godina kasnije, točnije 1986., podijelio je sjajno treće mjesto u antologijskom superfinalu serije “Kviskoteke” u kojoj je ukupno sudjelovalo čak 64 pobjednika prethodnih izdanja kviza.

Zanimljivo, nastup u “ligi najboljih od najboljih” umalo je propustio: na zagrebačkom testiranju morao se pojaviti u 10 sati, ali se probudio prekasno, da bi potom “uskočio” u pogrešan autobus. Nakon niza peripetija, stigao je do mjesta testiranja sa dva sata zakašnjenja. Shvativši da su svi otišli, umoran i frustriran vratio se iz Zagreba u Rijeku. Idućeg jutra zazvonio mu je telefon. S druge strane žice – Lazo Goluža! Nakon dugotrajne potrage za ‘odbjeglim kandidatom’, slavni autor Kviskoteke obavijestio je presretnog Miočića da će samo za njega biti održano posebno testiranje. I doista, dobio je testove koje je rješavao sam, u praznoj učionici, pod budnim Golužinim okom!


Miočić je dokazao da nije samo junak znanja, nego i životni heroj. Od samog početka rata u Hrvatskoj s rođacima i prijateljima je sudjelovao u obrani Paškog mosta. “Avioni JNA pokušavali su srušiti most, ali im nismo dali. Organizirali smo se, formirali odred, zgrabili puške… Vodile su se žestoke borbe; tijekom mjesec i pol dana bilo je više od sto avionskih napada, mitraljiranja i raketiranja mosta. Znao sam izbrojiti po trinaest neprijateljskih aviona u jednom trenutku. Gađali su most, a mi smo pucali po njima. Nosili smo glavu u torbi. Nitko tada nije mislio na sebe. U jednoj se zgradi skrivalo četrdesetak žena, djece i staraca. Babe su plakale, preklinjale me da uđem u sklonište… Nisam se htio skrivati; nismo mogli dopustiti da Šešelj ostvari svoju prijetnju, pa da zapleše srpsko kolo na Paškome mostu!”, prisjetio se. Jedna od najpoznatijih snimki rušenja aviona u Domovinskom ratu snimljena je upravo u Rtini, dana 8. studenog 1991. godine. “U takvim trenucima čovjek ne razmišlja mnogo, ideš u to sa srcem. Proživio sam tada opasnosti i uzbuđenja za dva života!”, ispričao je hrabri Mirko.

Kad je rat završio, nastavio je graditi reputaciju kvizaškog velemajstora. “Odgovor je u boci”, “Diplomac”, “Izazov”, “Veto”, “Najslabija karika”, “Upitnik” i “Jedan protiv sto” samo su neki od kvizova kojima je prodefilirao, a uglavnom je odlazio kao pobjednik. Dok ga je “Kviskoteka” pretvorila u heroja znanja među obrazovanijim Hrvatima, popularnost među širokim masama duguje u prvom redu tzv. “jokeru zovi” u kvizu “Tko želi biti milijunaš”. Kad bi natjecatelj rekao voditelju da mu je joker “prijatelj” iz Rtine, publika je okretala očima – pa gdje je tu uzbuđenje i neizvjesnost kad se zna da će Mirko kao iz topa ispaliti točan odgovor? Upravo zbog sveznadara Miočića, promijenjeni su propisi kviza na globalnoj razini, onemogućivši pojedinom pomagaču (čitaj: Mirku Miočiću) da bude “joker zovi” više od tri puta u jednoj sezoni. Vijest o zabrani sudjelovanja Miočiću prenijeli su brojni svjetski listovi i internetski portali, čak je u jednome kalifornijskom talk-showu njegovo ime bilo spomenuto u kontekstu zanimljivosti dana!

U kvizovima je prilično zaradio, ali nije se obogatio. “Moram priznati da nikad nisam znao štedjeti. U životu sam se ležerno odnosio prema novcu i lako ga trošio, valjda baš zbog toga što sam ga relativno lako stjecao”, ispričao je, dodajući kako je dobar dio zarade uložio u adaptaciju obiteljske kuće u Rtini, u kojoj je živio s majkom i bratom. U rodno mjesto se, naime, vratio devedesetih godina, a ženio se nije nikad. “Na pitanja o braku uvijek odgovaram kao James Bond: nikad ne reci nikad. Čovjek sam u godinama ali tu mogućnost ne isključujem!”, pričao je.

Skromni genijalac nikad nije bio karijerist. U životu je radio sve i svašta: bio je špediter, službenik, potom šef financija u jednome riječkom poduzeću… Najduže se zadržao u izdavačkoj kući u Zadru, gdje je gotovo četvrt stoljeća bio urednik i lektor za povijesna i enciklopedijska izdanja. U vrijeme ekonomske krize, tvrtka je loše poslovala, pa je siroti Miočić dobio otkaz kao tehnološki višak, te završio na burzi rada. Neko je vrijeme živio od iznajmljivanja apartmana, a onda je stigao angažman u “Potjeri”: ostvarivši rekord od petnaest emisija bez poraza, dokazao je da su njegove male sive stanice i dalje u vrhunskoj formi. Baš kad smo se ponadali da će se vratiti u “lov” i nastavi “lomiti”protivnike znanjem, kao što to njegov rođak Stipe Miočić čini šakama, zauvijek nas je napustio.

Piše: Lucija Kapural

Komentari