Kultura iz amazonske prašume koja jede tijela svojih suplemenika

 

Smrt je biološka činjenica nakon koje se, najčešće, provode pogrebni obredi koji se razlikuju u različitim razdobljima i kulturama. Gubitak bliske osobe teško je emocionalno prihvatljiv za osobe koje ostaju iza umrlog. Obredi povezani sa smrću počivaju najčešće na prilično raširenom promišljanju da život ne prestaje sa smrću, te da s prestankom funkcioniranja tijela drugi dio našeg entiteta nastavlja postojanje. Jedan primjer takvog vjerovanja, u kojem je došlo do jedenja tijela kako bi se oslobodila duša umrle osobe, nalazimo u plemenu Yanomami koje naseljava područje južne Venezuele i sjeverozapadnog Brazila.

Smrt ne shvaćaju kao prirodan proces

Pleme Yanomami živi u amazonskoj prašumi koja im je ujedno glavni i jedini izvor egzistencije. Pleme ima, smatra se, ukupno 35 0000 članova koje žive u povećim selima, konkretno u njih 200 do 250. Ovo velikog pleme primjenjuje posebnu vrstu kanibalizma koja se naziva endokanibalizam. Endokanibalizam označava vrstu kanibalizma koja podrazumijeva jedenje svojih suplemenika. Za razliku od suvremenih kultura Yanomami smrt ne smatraju dijelom prirodnog ciklusa te njezin “dolazak” pripisuju neprijateljskom djelovanju šamana iz suparničkog plemena koje šalje zle duhove da “uzmu” nekog od njihovih članova. Tijekom generacija Yanomami razvili su vrlo složen običaj pogrebnog rituala kojem je cilj da duša postigne vječni mir i da konzumiranjem tijela umrle osoba ona nastavi živjeti, kroz svoj duh, u idućim generacijama.


Složeni pogrebni obredi

Nakon smrti tijelo pokojnika se ostavlja 30 do 45 dana da odstoji u šumi prekriveno lišćem ili se zatrpava zemljom unutar sela ispod improvizirane nadstrešnice, što znači da su različite zajednice ovog plemena razvile različite varijacije istog obreda. Tijekom tog vremena biraju se zelene banane koje se vješaju na krov kolibe ožalošćenih, a počinje i izrada cjepanice koja se pretvara u neku vrstu ritualne posude u kojoj će se kasnije mrviti kosti pokojnika. U tom razdobolju stajanja tijela vrše se sve potrebne pripreme za vrhunac pogrebnog obreda pa se tako primjerice cjepanica i košare za pepeo bojaju crvenom i crnom bojom, a na njih se lijepi perje. Tih se dana pleše i pjeva. Tijela se ukrašavaju također crvenom i crnom bojom dok se kosa muškaraca prekriva isto perjem. Tijekom tog perioda čekanja, sazrijevaju banane, obavlja se i lov. Dani su obilježeni pjevanjem i plesom u središnjem dijelu sela. Tijekom spaljivanja koje se obavlja  opet uz pjevanje i plač izražava se tuga za umrlim članom zajednice.

Juha od banana s dodatkom smrvljenih kostiju i pepela

Nakon spaljivanja tijela kupe se kosti i pepeo, kosti se mrve i navečer se pravi juha od fermentiranih banana u čijoj pripremi sudjeluje šaman, a na kraju se u juhu dodaje pepeo i zdrobljene kosti. Juha se konzumira ujutro a pije se iz tikvica. Dio pepela se pohranjuje u sedam boca, koje članovi obitelji konzumiraju kroz određeno vremensko razdoblje. Ukoliko je osoba ubijena, samo žene smiju konzumirati juhu dok muškarci pripremaju osvetu, a juhu mogu piti nakon što je osveta izvršena.

Ugroženi modernom civilizacijom

Zanimljivo je da unutar ovog plemena obično nema poglavara već da se odluke donose konsenzusom i svatko ima pravo glasa. Između žena i muškaraca postoji podjela posla pa tako muškarci idu u lov pri čemu ono što ulove dijele s drugim članovima zajednice. Žene se pak bave poljodjelskim poslovima, skupljanjem bilja, kuhanjem i djecom. Prema poznatim podacima za egzistencijalne potrebe troše samo četiri sata dnevno dok sve ostalo vrijeme im preostaje za druženje i razne aktivnosti Nažalost, danas su sve više ugroženi modernom civilizacijom koja teži profitu i koja se namjerila na tamošnje šumske resurse i brojne rudnike zlata. Nad njima se često provodi genocid i iskorištava ih se na razno razne načine, a sve kako bi ih se istjeralo sa zemlje na kojoj žive od “pamtivijeka”.

Suvremeno instant tugovanje

Suvremeni čovjek se danas teže nosi sa umiranjem negoli što je to u spomenutoj kulturi ovog naroda. U modernoj civilizaciji postalo je uvriježeno kratko i brzo opraštanje od pokojnika u kojem nedostaje vremena za tugovanje pri čemu se izbjegava i razgovor o smrti, što smrt čini težom negoli je to u ovakvim zajednicama u kojima se otvoreno i dugo iskazuje tuga za preminulim članom, čime se nakon dužeg razdoblja uspostavlja narušena ravnoteža uzrokovana gubitkom.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari