Kule tišine: Osebujan i uistinu jeziv drevni pogrebni običaj i danas praktciraju malobrojni sljedbenici zoroastrizma

Fotografija: YouTube screenshot

Kroz povijest, ljudi su prakticirali brojne načine sahrane. Možda najosebujniji nastao je u okrilju zoroastrizma. Za neupućene, riječ je o iranskoj predislamističkoj religiji. Pod imenom mazdaizam, javlja se početkom prvog tisućljeća prije Krista. Isprva je bila politeistička, s mnoštvom bogova, duhova i demona, da bi vjerski reformator Zaratustra (grč. Zoroaster) u sedmom stoljeću uveo kult vrhovnog boga Ahura Mazde odnosno Ormuzda. U svojoj osnovi je, međutim, ostala izrazito dualistička. Dobrom Ahura Mazdi se, naime, suprotstavlja njegov zli antipod, Angra Mainyu odnosno Ahriman. Potonji nije bog već neka vrsta zloduha, pa Ahura Mazda iz ove kozmičke borbe vječno izlazi kao pobjednik.

Moguće je da je Zaratustra tvorac najstarijih dijelova svete knjige Aveste, no sve ostalo o životu ovog proroka pripada legendama i mitovima. Po tradiciji, primio je božju objavu, a kao četrdesetogodišnjak je za novu vjeru pridobio ahemenidskoga kralja Vištāspu, oca Darija I., na čijem je dvoru postao važnom osobom. Uvelike je reducirao staroiranski orgijastički kult, protiveći se osobito ubijanju životinja, a pripisuje mu se i eshatološko naučavanje o dolasku spasitelja na kraju vremena.

Progonjen u vrijeme osvajanja Aleksandra Velikoga, te prošavši različite faze sinkretističkoga stapanja sa stranim elementima, zoroastrizam ostaje nacionalna perzijska religija u državi Sasanida, u iščezava pod udarcima arapske invazije i za širenja islama u osmom stoljeću. Danas ga ispovijedaju tek malobrojni u južnom Iranu te Parsi u Indiji.

Pogrebni običaj koji smo spomenuli na početku počiva na vjerovanju da su ostaci pokojnika nečisti. Prema zoroastrizmu, u tijelo, čim ga duša napusti, useljavaju nezvani “podstanari” – demoni. Ovi su u stanju naškoditi živućima ali i prirodi, pa je ovo nužno spriječiti propisnim ukopom. Polaganje pokojnika u raku ne dolazi u obzir, baš kao ni kremiranje. Prva metoda zagađuje zemlju, a druga vatru – svete elemente. Jedino što preostaje jest da se leševi izlože na za to predviđenome mjestu te prepuste… Pa, lešinarima. Zbog ovakvog “recikliranja”, neki o zoroastrizmu pišu kao o prvoj svjetskoj ekološkoj religiji.

Pokojnici su najčešće ostavljani na vrhovima brda, daleko od znatiželjnih očiju, a činjenica da su poslužili kao “snack” bjeloglavim supovima i ostalim pernatim predatorom smatrala se činom žrtvovanja koji dušu približava Ormuzdu. O ovoj praksi prvi je pisao grčki povjesničar Herodot, a s vremenom se mijenjala u nekim tehničkim detaljima.


Od devetog stoljeća naovamo, pokojnici se izlažu u dakhmama odnosno kulama tišine. Riječ je o niskim cilindričnim konstrukcijama s ravnim krovom, podijeljenim u tri koncentrična prstena. U onome izvanjskom sahranjuju se tijela muškaraca, u središnjem tijela žena, a u unutrašnjem prstenu tijela djece. Nakon što ptice završe s procesom ekskarnacije, odnosno skinu meso s kostiju, iste su izložene pročišćavajućem sunčevom svjetlu. Čitav proces traje oko godinu dana. Ostaci se potom bacaju u golemu rupu u središtu kule, neku vrstu kosturnice. Iz nje vode četiri kanala, kroz koje preostali “materijal” kišnice odnose prema moru.

Ovaj, za zapadnjački senzibilitet poprilično jeziv običaj, danas je uglavnom napušten. U Iranu su preostala samo dva takva mjesta (oba se nalaze u povijesnom gradu Jazdu), dok se u Indiji, mahom u okolici Mumbaija, nalazi niz aktivnih kula tišine. Ovo postaje sve veći problem najveće indijske luke. Zbog eksplozije stanovništva Mumbaija, došlo je do toga da se mjesta izvan grada, gdje su dizane kule tišine, odjednom nađu unutar grada. Nadalje, broj lešinara je u zadnja dva desetljeća dramatično opao, pa se proces razgradnje tijela produžio. Uslijed takve situacije, smrad leševa je nesnosan. Gradske vlasti pokušale su rijčšiti problem isušivanjem pomoću solarnih panela, no time su samo pogoršale situaciju – vrelina koju ta postrojenja emitiraju odbija ptice, pa je proces dekompozicije još sporiji!

Piše: Lucija Kapural

Komentari