Krvnik Ugande: Tko mu se usudio usprotiviti, završio je kao hrana za krokodile!

Kad je, davne 1971. godine, polupismeni bivši boksač pučem preuzeo vlast u Ugandi, napaćeni narod slavio ga je kao heroja. Veselje neće biti dugoga vijeka. Pola milijuna mrtvih, prema procjenama, krvava je bilanca njegove osmogodišnje vladavine. Sretnici su dobili metak u čelo; oni manje sretni upoznali su se sa sadističkom maštom diktatora, u konačnici završivši kao hrana za krokodile. Odrubljene glave političkih protovnika čuvao je uredno poslagane u hladnjaku, a kad bi htio zastrašiti ljude iz svoga okruženja, izabrao bi jednu od njih te snažno zagrizao u zaleđeno ljudsko meso. Samoproglašeni “gospodar svih životinja na zemlji i riba u moru” umro je u dedamdeset devetoj godini. Za svoje zločine nikad nije odgovarao pred licem pravde. U povijesti je zapamćen kao Idi Amin, krvnik Ugande.

Oko godine njegova rođenja postoje neslaganja. Dok neki povjesničari tvrde da je prvi put zaplakao 1925. u okolici Kobokoa, grada na sjeverozapadu Ugande, drugi vjeruju da se taj, za njegovu zemlju kobni događaj zbio tri godine kasnije. Kako bilo, zna se da je Idi Awo-Ongo Angoo, kako mu je pravo ime, ponikao u skromnoj obitelji. Majka Assa Atatte pripadala je plemenu Lugbara, otac Andreas Nyabire bio je katolik iz plemena Kakwa. Prešavši na islam, dječakovo ime promijenio je u ono pod kojim će ga znati čitav svijet, Idi Amin. Siromašni ratar ubrzo je napustio obitelj, a teret brige za djecu pao je na nejaka Assina pleća. Bavila se pripremanjem ljekovitih napitaka, no u plemenu se šuškalo da je zapravo vještica.

Dječakovo obrazovanje bilo je bijedno: jedva da je naučio čitati i pisati, ali je bio dobar plivač i izvrstan boksač. Snažan i brz, pridružuje se regimenti britanske kolonijalne vojske, koja je u to vrijeme upravljala zemljom. Mladi desetnik slavu će steći u ringu: postaje prvak Ugande u boksu, a tu titulu zadržao je devet godina. Nakon uspješno ugušene pobune kenijskog plemena Mau Mau, dobio je čin narednika; nedugo potom postaje poručnik. U tom svojstvu, pružila mu se prilika da iskaže urođeni sadizam. Dobio je zadatak da posreduje u sukobu plemena Karamojong i Turkana, a njegova jedinica optužena je za masakr, mučenje i druge gnjusne zločine (kastracija zarobljenika i pokapanje živih ljudi nisu najgori primjeri njegove okrutnosti). Kako je bio jedan od rijetkih crnih časnika u britanskoj vojsci, nadređeni su mu progledali kroz prste. Sudski postupak protiv njega nikad nije pokrenut.

Godine 1962. Uganda postaje nezavisna, a kormilo zemlje preuzima premijer Milton Obote. Kad je došlo do pobune plemena Buganda, Obote je trebao čvrstu ruku koja će je ugušiti. Idi Amin činio se stvorenim za taj zadatak. Izvršio ga je besprijekorno, nakon čega postaje zamjenik zapovjednika vojske Ugande. Kad je Obote ukinuo Ustav i proglasio se doživotnim predsjednikom, u Aminu je gledao čovjeka od povjerenja. Dvojac je čak zajedno sudjelovao u švercu kave, zlata i bjelokosti, znajući da im se nitko ne smije suprotstaviti.

Premda je Obote s vremenom počeo sumnjati u Aminovu odanost, 1971. je mirno otišao na sastanak Commonwealtha u Singapur. Bila je to velika greška. Amin je iskoristio njegovu odsutnost te, uz pomoć Britanaca, vojnim udarom preuzeo vlast u Ugandi. Proglasivši se predsjednikom, poručio je Oboteu: “Ne vraćaj se!”. Isprva, narod je slavio. Amin je, naime, obećao da će ukinuti tajnu policiju, osloboditi sve političke zatvorenike, reformirati gospodarstvo i održati prve slobodne izbore. Otrežnjenje je stiglo vrlo brzo.

Šest tjedana nakon Aminova preuzimanja vlasti, u zatvoru Makinsye u Kampali eksplodirala je bomba koja je ubila 32 vojna časnika. Njihovi kolege stradali su pod bajunetama diktatorovih pristaša. Procjenjuje se da je, do kraja prve godine vladavine, Amin pobio dvije trećine časnika bivše ugandske vojske! Umjesto školovanih oficira, kuhari i vozači iz njegova plemena unaprijeđeni su u pukovnike i narednike. Novoosnovani Državni institut za istraživanja bio je ljepše ime za vodove smrti koji su ubijali sve one za koje se posumnjalo da podržavaju Obotea. Nadalje, likvidirao je vlastite ministre, strane novinare, svećenike, profesore, poslovne ljude i obične građane. Bio je to tek početak velikog masakra…

Piše: Lucija Kapural

Komentari