Krvavo jezero: “Pusti na njega pse, da vidimo kako starac trče!”

Fotografija: Jooinn

Crveno jezero, duboka provalija koja se ugnijezdila kilometar i pol sjeverozapadno od Imotskog, ubraja se među najimpresivnije oblike dinarskog krša. Od 1969. godine, zaštićeno je kao geomorfološki spomenik prirode. Početkom 1998. istraživala ga je ekspedicija sastavljena od njemačkih, austrijskih, švicarskih i hrvatskih geologa, biologa, speleologa i hidrologa. Pod vodstvom Mladena Garašića, stručnjaci su utvrdili da je dno ispod razine mora i da postoji splet kanala kojima u njega dotječe voda. Godine 2013. napravljena su pak mjerenja podmornicom, u kojima je utvrđena dubina od 255 metara.

Godine 2017. francuski speleoronilac Frederic Swierczynski postao je prvi čovjek u povijesti koji je kročio na dno Crvenog jezera. Zaron je trajao puna četiri sata! Znanstvenici kažu da je jezero nastalo urušavanjem svoda iznad jame te da je nazvano po crvenim stijenama na njegovu rubu. Pučka predaja, koja se usmenom putem prenosila s koljena na koljeno, govori nešto drugo.

Legenda počinje sa starim prosjakom, koji se, umoran, gladan i žedan, jedva probijao kršem u okolici. Stopala su mu bila izranjena od oštrog drača, dok mu je na ramenu zjapila duboka rana – posljedica napada vuka. Kad je u daljini ugledao kuće, srce mu je brže zaigralo: bio je uvjeren da će mu koja dobra duša ponuditi komad kruha ili bukaru mlijeka. Približio se selu te, vođen miomirisom pečena mesa, zastao ispred neke bogataške kuće. Imao je što vidjeti: vlasnik, debeli brkonja, smijao se dok su njegovi siti i obijesni gosti gađali jedni druge komadima mesa i kolačima.

Ugledavši prosjaka, gazda ustane te mu, kako bi ga ponizio, nogom doda koricu kruha. Kad ju je siroti čovjek htio staviti u usta, gazdini sinovi, okrutni i razmetni mladići, povikaše: “Oče, pusti na njega pse, da vidimo kako starac trče!”. Duštvo na to prasne u smijeh, a neki pohvališe domišljatost mladića – svi su znali da gazda nije hranio pse uoči lova te da će ovi poput zvijeri nasrnuti na starca. Tako je i bilo. Režeći poput bijesnih demona, psine nahrupiše na nemoćnog prosjaka…

U tom trenutku zacrni se nebo, a tisuće munja udariše u gazdine dvore. Razuzdani smijeh pretvorio se u lelek, a bijesni lavež u tiho cviljenje. Tada se zemlja pod velebnim zdanjem otvori, a ono propade u bezdan. Kad se prosjak pribrao od straha, virnuo je u tu golemu ranu u zemlji. Na mjestu moćnikova dvora sada se širilo jezero krvavocrvene boje. I danas je, kažu stari, crveno od ognja u kojem još uvijek gore dvori zlog i pokvarenog čovjeka!


Piše: Lucija Kapural

Komentari