Krvavi koncert na trkalištu Altamont Freeway: Dan kad su umrle šezdesete

Dana 6. prosinca 1969. godine, na trkalištu Altamont Speedway nedaleko od San Francisca održan je koncert pompozno najavljivan kao “Woodstock zapada”. Reklama nije bila bez pokrića: događaj je organizirao tada najpopularniji bend na svijetu, “The Rolling Stones”, kao veliko finale svjetske turneje, a na listi izviđača bili su Santana, “The Jefferson Airplane”, “The Flying Burrito Brothers” i “Crosby, Stills, Nash & Young”. No, dok je Woodstock, održan nepuna četiri mjeseca ranije, utjelovio hipijevske ideale mira i slobodne ljubavi, Altamont je bio surovo buđenje u jednoj posve drugačijoj zbilji. Kasnije često ponavljana fraza, da su na tom koncertu “umrle šezdesete”, zvuči pomalo pretenciozno no zapravo nije udaljena od istine. Kaos i krvoproliće te strašne subote bili su u opreci s idealima kontrakulture, te su na neki način natjerali naivne “baby boomere” da prihvate “stvarni svijet”. Ono što je trebalo biti rock’n’ roll slavlje za više od 300.000 gledatelja do kraja te večeri pretvorilo se, naime, u čisti horor te pokazalo da maglovita moć “mira i ljubavi” teško može nadići očajnu logistiku i činjenicu da su više-manje svi sudionici događaja bili pijani i drogirani.

Onome što se dogodilo kumovala je nepromišljena odluka “The Rolling Stonesa” da kao zaštitare angažiraju članove zloglasne motorističke skupine “Hells Angels”. Činjenica da nije postavljeno dovoljno zahoda, zbog čega su se ljudi naguravali, također je dala obol tragičnim događajima. Bikeri zaduženi za osiguranje svoju su dužnost izvršavali prilično agresivno, što se intenziviralo kad su shvatili da masa gura njihove motore parkirane ispred pozornice. Posjetitelji koncerta isprva se nisu ni snašli u svom tom kaosu. Pripadnici supkulture šezdesetih bikere su na početku večeri gledali sa simpatijama, smatrajući da ih njihov zajednički status izbjeglica iz uređenog društva čini prirodnim saveznicima. “Hells Angels” su, međutim, slijedili nasilni kodeks časti i imali su malo doticaja s hipijevskom pacifističkom retorikom. Kako je večer odmicala, bilo je sve više izbijenih zuba, okrvavljenih glava i uništene imovine.

U jednom trenutku, revni zaštitari, čija je plaća bila 500 dolara u gajbama piva, zapazili su mladog crnca s pištoljem u rukama. Što je drogirani osamnaestogodišnjak Meredith Hunter imao na umu, nikad se neće doznati. Dvojica pripadnika “Hells Angelsa” bacili su se na njega i izboli ga do smrti. Ironijom sudbine, “Stonesi” su u trenutku mladićeve smrti izvodili svoju mračnu “Sympathy for the Devil”! Hunter nije bio jedini koji se s kobnog koncerta nije vratio kući. Život su izgubile još dvije osobe: jednu je, u sveopćoj pometnji, pregazio automobil; druga se predozirala drogom i skončala u prljavom kanalu za navodnjavanje.

Hunterovo ubojstvo, koji je jedan promatrač uhvatio kamerom, postaje jedna od ključnih scena u filmu “Gimme Shelter”, dokumentarcu braće Maysles koji se smatra najzornijim svjedočanstvom o turbulentnom kraju dekade. Mnogi su za kobni događaj optužili Jaggera i kolege iz benda, tvrdeći da njihove pjesme propagiraju nasilje, a predbacivali su im i povezanost s problematičnim bikerima.


Kako bi takvim pričama stao na kraj, Jagger otkazuje “Hells Angelsima” buduće angažmane. Ta ga je odluka umalo koštala glave. “Hells Angels” odlučili su mu se osvetiti, pa je grupica njihovih najsurovijih članova čamcem krenula prema Jaggerovoj vikendici na obali. Da se njihov čamac pukom igrom slučaja nije prevrnuo u oluji, priča o Micku Jaggeru po svoj bi prilici završila već 1970. godine!

Piše: Lucija Kapural

Komentari