Sardinija, krševiti otok u Sredozemnom moru, prava je riznica arheoloških ostataka iz prapovijesti. Najpoznatije su, dakako, nurage – obrambene kule u obliku stošca koje su gradili drevni Sardi. Na otoku je, između 1100. i 300. godine prije Krista, podignuto više od trideset tisuća ovih fortifikacijskih objekata. Načinjene bez žbuke, samo u suhozidu, te nadsvođene nepravilnom kupolom, predstavljaju svojevrsno graditeljsko čudo. Međusobno su bile povezane kulama s prolaznim hodnicima, stvarajući složeni obrambeni sustav, opremljen za dužu opsadu. Razlog za ovakvzu gradnju itekako je bio utemeljen.
Kako se otok nalazi na glavnim morskim putovima između Europe i Afrike, njegovi stanovnici u prošlosti su često bili plijen osvajača s oba kontinenta. Iz pisanih povijesnih izvora koje su ostavili Feničani, jedni od potencijalnih osvajača, doznali smo da su sardski ratnici bili luđački hrabri i inventivni. Neprijatelje su, kazuju drevni tekstovi, napadali velikim kamenim kuglama, koje su izbacivali iz primitivnih katapulta.
Osjećaj stalne ugroze kod Sarda je razvio generacijama prenošenu podozrivost prema strancima. Okruženi oporom prirodom, u strahu od novih osvajača, mogli su vjerovati isključivo krvnim srodnicima. Tako se među njima rodio specifičan osjećaj časti, a ovaj je pak bio u podlozi jezivog običaja krvne osvete. Onaj tko je izgubio čast, izgubio bi i prijatelje te, više-manje, bio prepušten sam sebi. Čast se, istinabog, mogla opratit, ali jedino u krvi. Prolivena krv je vapila za osvetom, na koju se pak nadovezivala nova osveta, i tako ukrug stoljećima!
Piše: Lucija Kapural
