Križarski ratovi kao odraz ljubavi prema Bogu – Duhovni kontekst pojave križara

Prikaz pojave viteških redova poput templara ili hospitalaca u pregledima srednjovjekovnog je razdoblja često suviše pojednostavljen i sveden samo na njihovu praktičnu ulogu. Dubinski uzroci pojave „naoružanih redovnika“ puno su zanimljiviji.

Kraj 11. i početak 12. stoljeća u crkvenom su životu obilježeni provedbom grgurovske reforme. Pored borbe protiv laičke investiture i drugih upliva svjetovne vlasti u duhovnu sferu, važno je bilo i pridavanje nove uloge laičkoj pobožnosti. Kako je srednjovjekovno doba bilo maksimalno usmjereno na pitanje čovjekovog spasenja, javljale su se s vremenom različite misli o mogućnosti njegovog stjecanja. Naposljetku se iskristaliziralo mišljenje kako je upravo monaški način života najsigurniji put posmrtnog dolaska u Raj, što je pridonijelo golemoj popularnosti crkvenih redova. Međutim, kako svi nisu mogli postati redovnicima, pitanje uspješnog spasenja laika ostalo je otvorenim, koliko god mu se nastojalo doskočiti hodočašćima, pobožnošću i obdarivanjem samostana u zamjenu za „zastupničku molitvu“. Trebat će pričekati tek sazivanje Četvrtoga lateranskog koncila (1215.) kako bi laici postali uvjereni da je dovoljno živjeti normalnim kršćanskim životom u skladu s crkvenim pravilima i tako osigurati spas duše.

No, u razdoblju prije toga, jedna je pojava otvorila mogućnost aktivnog i sigurnog rada na vlastitom spasenju – križarski ratovi. Budući da je društvo u trenutku početka njihovog propovijedanja (1095.) u određenoj mjeri već bilo uronjeno u misao o čovjekovoj slobodnoj volji i mogućnosti meritokratskog pospješivanja spasenja putem dobrih djela, način na koji je križarski pohod predstavljen vjernicima otvorio je goleme mogućnosti. Naime, budući da je križarski rat prikazan kao borba Kristovih sljedbenika za njegovu otetu očevinu (čime je apelirano na vjerničku dužnost ljubavi prema Bogu, kao i na seniorsko-vazalna društvena pravila) te kao bitka za oslobođenje zarobljene kršćanske braće (čime je zadovoljen i drugi dio zapovijedi ljubavi, usmjeren prema bližnjemu), „uzimanje križa“ predočeno je kao iskreno slijeđenje Krista u skladu s njegovim pozivom „pravim učenicima da napuste obitelj i posjed, uzmu svoj križ i slijede ga“ (Lk 14, 27; Mt 10, 37).

Posebna važnost privlačnosti takvog poziva prema laicima ležala je u činjenici da je redovništvu – po pitanju spasenja u javnoj percepciji dotad gotovo isključivo uspješnoj skupini – uzimanje oružja i ratovanje bilo zabranjeno. Međutim, iz pojave ratničkih redova proizlazi da je takva mogućnost „polaganja vlastitog života za Boga i prijatelje“ u srazu s dotadašnjim staleškim razgraničenjima ipak bila prejaka. Opravdanje za razbijanje okvira pronađeno je u Augustinovoj misli o pravednom ratu – borba protiv nevjernika prikazana je kao nastavak dotadašnjih ne-oružanih karitativnih djela usmjerenih spasenju ugroženih, ali i nasilnom ispravljanju onih na pogrešnom putu. Križarski pohod na taj je način, unatoč svim svojim krvavim posljedicama, u očima suvremenika postao pohodom ljubavi, a redovnici-ratnici jednim od njegovih glavnih nositelja i simbola.


Autor: Saša Vuković

Komentari