Kratka povijest kanibalizma

U širem smislu, kanibalizam označuje sklonost nekih životinja da ubijaju i proždiru vlastitu mladunčad odnosno nejake pripadnike svoje vrste. Česta je pojava kod mužjaka medvjeda, velikih mačaka i tuljana, a među domaćim životinjama javlja se kao posljedica poremećenog metabolizma ili skučena životnog prostora. U užem smislu, kad govorimo o antropofagiji, pod tim pojmom podrazumijevamo ljudožderstvo. Zašto su naši davni preci konzumirali ljudsko meso? U većini prapovijesnih zajednica u kojima je potvrđeno postojanje ove prakse, riječ je o ritualnom kanibalizmu. Najčešće je bio dio pogrebnih običaja, pri čemu se pokojni srodnik djelomično konzumirao (endokanibalizam). Još jeziviji običaj bio je egzokanibalizam, odnosno jedenje posmrtnih ostataka osobe koja ne pripada zajednici, primjerice ubijenog neprijatelja – kako bi konzument stekao njegove vrline.

Postojao je, međutim, još jedan važan motiv zbog kojeg se prapovijesni čovjek odavao ovoj praksi. Prije desetak tisuća godina, naši preci su s lovačko-skupljačkog načina života postepeno počeli prelaziti na onaj sjedilački. Ledeno doba bilo je gotovo, ali su temperature još uvijek bile vrlo niske, a hrana oskudna. Prema nekim povjesničarima, upravo nužda je ljude iz srednjega kamenog doba okrenula prema kanibalizmu. Dokazi o konzumaciji “ljudetine” pronađeni su na brojnim lokalitetima, od tragova ljudskih ugriza na kostima do tragova upotrebe alata za skidanje mesa s njih.

U svojoj “Povijesti”, Herodot (490. prije Krista – 430. prije Krista) se osvrnuo na “nomade koji se ne drže nikakvog zakona, nose odjeću nalik na skitsku, imaju vlastiti jezik i jedu ljudsko meso”. Grčki povjesničar nazivao ih je jednostavno “Ljudožderi” odnosno “Antropofazi”. O kome je govorio, ne može se sa sigurnošću utvrditi, no stručnjaci pretpostavljaju da je riječ o nekom od samodijskih naroda koji su živjeli u zaleđu Skita. Govoreći pak o Masagećanima, spomenuo je sljedeći običaj: “Kad čovjek ostari, njegovi rođaci se okupe i žrtvuju ga zajedno s njegovom stokom, a potom se goste tim mesom. To smatraju blaženstvom. No, onoga tko umre od bolesti ne jedu već ga sahranjuju u zemlju”.

Samu riječ “kanibal” dugujemo Kristofu Kolumbu (1451. – 1506), odnosno njegovom zapisu imena naroda Kariba. Dana 26. studenog 1492. u svome je dnevniku zapisao sljedeće retke: “Svi ljudi na koje sam dosad naišao kažu da se jako boje Caniba ili Cariba”. Etnonim Kariba značilo je na jeziku toga naroda “hrabri”, no Kolumbo ga je čuo od Aruaka, prvog plemena s kojim je uspostavio kontakt u novootkrivenom svijeta. Kad je 1493. ušao u jedno karipsko selo, slavni moreplovac ugledao je dijelove ljudskih tijela na roštilju. Njegov šok dodatno se produbio kad su mu prišla trojica araučkih robova te ga izvijestila da su Karibi pojeli njihove prijatelje. Tako je nastala veza između etnonima jednoga tek upoznatog naroda i jednog osobitog oblika ponašanja – konzumiranja pripadnika vlastite biološke vrste.


U smislu ljudožderstva koristio ju je i talijanski istraživač Amerigo Vespucci (1454. – 1512.). Na putovanjima u Novi svijet, koja je poduzeo 1499. – 1500. u službi Španjolske i 1501. – 1502. u službi Portugala, dopro je do obala Brazila te do ušća Río de la Plate. Opisi plovidbe i kopna do kojega je stigao nalaze se u pismima upućenima firentinskim moćnicima Lorenzu di Mediciju i Pieru Soderiniju. “Ljudi su goli, lijepi, smeđe puti, dobro građeni. Glave, vratovi, ruke i intimni dijelovi prekriveni su im perjem, a muškarci nose i mnogo dragog kamenja na prsima. Nitko ne posjeduje ništa, nego je sve zajedničko. Muškarci uzimaju žene koje im se sviđaju, bez obzira na to jesu li im majke ili sestre. Također se međusobno bore, a meso ubijenih vješaju u dimu i jedu. Žive do stotinu i pedeset godina. I nemaju vladu”, izvadak je iz jednog od pisama.

Mnogobrojnim sličnim izvještajima potrebno je pristupiti s dozom skepse. Oblikovanje stereotipnih predodžaba o kanibalima, intenzivirano s otkrićem novih kontinenata te poslije s kolonijalnom ekspanzijom, često je služilo ekonomskim ili političkim ciljevima te je opravdavalo podjarmljivanje pa čak i istrjebljenje “primitivnih” naroda. Primjerice, Izabela I., kraljica Kastilje i Léona, ukazom iz 1503. godine zabranila je porobljavanje naroda – osim u slučajevima kad bi ropstvo pod kršćanskim gospodarima bilo “bolje” za te narode. U tom kontekstu, kanibalimam je bio zgodna izlika za teritorijalnu ekspanziju.

Glad zbog sloma poljoprivrednih sustava također je bila čest uzrok kanibalizma. Primjerice, velika glad iz 1315. – 1317. koja je zahvatila gotovo čitavu Europu, glad u Rusiji i Litvi na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće i “gladomor” 1932. – 1933. u Ukrajini. U zimu 1609. godine, kad je osamdeset posto stanovnika umrlo od gladi, engleski kolonisti u Jamestownu u Virginiji također su se odali ljudožderstvu.

U novijoj povijesti, brodovi su zbog zapadnog kolonijalizma plovili ne samo daleko već i kroz opasna svjetska mora, a izgledi za spašavanje u slučaju havarije bili su slabi. U slučajevima nužde, preživljalo se na mesu umrlih suputnika, što je postalo “zakon mora” ako bi se dokazalo da konzumenti “ljudetine” nisu imali izbora. “Splav Meduze”, potresna slika Théodore Géricaulta iz 1819. godine, prikazuje jedan takav događaj, brodolom fregate Méduse koja se 1816. nasukala blizu obale Senegala. Kanibalizmu su se bili prinuđeni odati i urugvajski nogometaši čiji se avion 1972. srušio u Andama, ostavivši preživjele na snijegom zametenoj planini, pored tijela mrtvih prijatelja.

U Africi i Oceaniji, u 20. stoljeću su pak zabilježeni primjeri “političkog kanibalizma”. Riječ je o obliku terorizma sa svrhom zastrašivanja neprijatelja, proizašlom iz tradicionalnih plemenskih ratnih tehnika. Ovaj vid kanibalizma bio je prisutan i u Kini za vrijeme maoističke “kulturne revolucije” (1966–1976).

Piše: Lucija Kapural

Komentari