Kratka povijest alkemije: od aleksandrijskih mudraca do rozenkrojcera

U srednjem vijeku, na vrhuncu popularnosti, alkemija je bila poznata kao Ars magna (Velika umjetnost). Ciljevi ove ezoterične discipline, stvaranje eliksira dugovječnosti i pretvaranje neplemenitih metala u zlato pomoću “kamena mudraca”, danas zvuče kao besmislica, no valja napomenuti da su, kroz povijest, alkemičari itekako pozitivno utjecali na znanost. Marljivo eksperimentirajući u svojim laboratorijima, riskirajući da završe na lomači inkvizicije, kemiju i medicinu obogatili su brojnim otkrićima.

Gdje je nastalo ovo tajanstveno učenje? Većina stručnjaka pretpostavlja da se alkemija razvila u Aleksandriji, povezujući probrane dijelove helenističkih, kaldejskih, egipatskih i židovskih učenja, a Sveto umijeće se u četvrtom stoljeću proširilo na sve dijelove Egipta te u susjedne rimske provincije. Svi alkemijski rukopisi iz tog razdoblja bili su na grčkom jeziku, a pripisivani su božanstvima, najčešće Hermesu i Izidi, čuvenim vladarima poput Keopsa i Aleksandra te mudracima kao što su Aristotel, Tales, Heraklit, Pitagora i Mojsije. Aleksandrijski alkemičari pripadali su različitim religijama – kršćanstvu, judaizmu i paganizmu – a njihov nauk gnostičke je teorije eklektično kombinirao s ekstatičnim vizijama, detaljnim opisima eksperimenata te napucima za čuvare tajne Umijeća. Važnu ulogu u razvoju aleksandrijske alkemije imale su žene. Primjerice, Marija Židovka uzumila je kerotakis, zatvorenu posudu u kojoj su sićušni listići bili izloženi djelovanju različitih isparavanja, a postupak poznat kao “Marijina kupelj” provodi se i danas. Teozebija i Kleopatra Koptska također su stekle veliki ugled baveći se ovom naukom, te su smatrane ravnopravnima muškim kolegama Zosimu, Sineziju i Olimpiodoru.

U eksperimentalnoj strani alkemije prednjačili su Arapi. Prema legendi, princa Kalida ibn Jazida, vladara Egipta iz prve polovice sedmog stoljeća, svetom umijeću je podučio pustinjak Morien. Alkemija se osobito njegovala u mističnim zajednicama islama, koje su bile pod snažnim utjecajem gnoze i neoplatonizma. Jedan od najznačajnjih arapskih alkemičara bio je Džabir ibn Hajan. Ovaj svestrani znanstvenik iz osmog stoljeća pokušao je primijeniti matematiku na proučavanje svemira, a pripisuje mu se i otkriće sumporne te dušične kiseline. Dvjestotinjak godina kasnije, njegov kolega Al-Razi alkemiju je pokušao primijeniti na medicinu. Čuveni Ibn Sina, na Zapadu poznatiji kao Avicena, također je vršio alkemijske pokuse.

Posredstvom Arapa, alkemija se u srednjem vijeku proširila u Europu, gdje nasljeđuje kršćansku mistiku i skolastiku pa se njome, osim svjetovnih učenjaka, bave i redovnici u samostanima. Opat Gerbert, koji je u jedanaestom stoljeću postao papa Silvestar II., navodno je bio prvi Europljanin koji se upoznao s arapskim alkemijskim djelima. Alkemija je na Zapadu počela ulaziti u modu sredinom dvanaestog stoljeća, kad je s arapskog na latinski prevedeno anonimno djelo poznato kao “Turba philosophorum”, svojevrsna sinteza hermetičke mudrosti. Koncem stoljeća, Europu su preplavila djela pripisivana glasniku bogova Hermesu, a najpoznatije od njih bila je “Smaragdna ploča”. Alkemičari su vjerovali da je ovaj kratki  tekst, u kojem je sadržana doktrina kozmičkog jedinstva, Hermes osobno ugravirao na golemom smaragdu neprocjenjive vrijednosti.


Za alkemiju su se, sa znanstveno-eksperimentalnog stanovišta, zanimali i čuveni mislioci poput svetog Alberta Velikog (1183. – 1280.) i Rogera Bacona. No, osim znanstvenika, svećenika i filozofa, njome su se počeli baviti i kojekakvi “čarobnjaci”, šarlatani i varalice. Živeći kao lutalice, putovali su čitavom Europom, nerijetko se ubacujući među hodočasnike ili pak ciganske družine. Imali su tajna društva, sa znakovima raspoznavanja, a znanje se prenosilo s očeva na sinove.

U šesnaestom stoljeću, Philipp Aureolus Theophrast Bombast von Hohenheim postaje svojevrsni alkemičarski superstar, pod mnogo upečatljivijim i lakše pamtljivim pseudonimom Paracelsus. Ovaj ambiciozni liječnik švicarskog podrijetla vjerovao je da je moguće na umjetan način stvoriti ljudsko biće, tzv. homunculusa. U djelu “De natura rerum”, oinače sjajan znanstvenik, osnivač brojnih grana medicine, dao je uistinu bizaran, vrlo detaljan recept za proizvodnju ovakvih čovječuljaka.

Alkemiju sedamnaestog stoljeća obilježio je pak inicijacijski pokret “Braće Ružina križa”, koji se razvio u Njemačkoj te vrlo brzo raširio ostatkom Europe. Cilj rozenkrojcerskog pokreta jest iluminacijom – prosvjetljenjem koje nadilazi okove racionalnosti – postići potpuno i univerzalno znanje. Organizirali su se u tajna bratstva, koja su kasnije utjecala na osnivanje masonskih loža i teozofskih društava.

Službeno diskreditiranje alkemije počinje s drugom polovicom sedamnaestog stoljeća, kad trijumf Descartesove mehanicističke filozofije povlači za sobom propast okultističkih teorija. U osamnaestom stoljeću, alkemija prepušta mjesto kemiji. S Lavoisierovim teorijama, prekid je bio potpun: njegov pojam jednostavnog tijela nespojiv je s alkemijskim konceptom transmutacija.

Piše: Lucija Kapural

Komentari