Kratak put od običnih žena do nacističkih krvnica

Zamislite da danas ugledate ovakav oglas za posao:
Žene dobre tjelesne kondicije u dobi između 20 i 40 godina traže se za radno mjesto u vojsci. Dobra i sigurna plaća, stan, hrana i odjeća osigurani. Vjerojatno bi dobar dio žena bez posla i novca došao u napast da se prijavi na takav oglas. No, jedino je nezgodno što u oglasu nije navedena vrsta posla i mjesto njegova obavljanja. Ukoliko vam “gori pod nogama” odnosno ako nemate posao ni novca, a nije baš da se imate osloniti na koga vjerojatno biste se pokušali prijaviti, naravno, ukoliko odgovarate propozicijama navedenim u natječaju. Upravo su se na ovakve oglase javljale žene, buduće čuvarice ženskih dijelova koncentracijskih logora.

“Najljepši period života!”

Prve čuvarice su radile u koncentracijskom logoru za žene u Ravensbrücku. Posebna privilegija koju su one imale ovdje, za razliku od svih kasnijih logora, je fantastičan smještaj koji je za siromašne djevojke i žene značio visoku razinu luksuza. U spomenutom logoru, u kojem su boravile čuvarice, sagrađeno je nekoliko kuća u ladanjskom ugođaju u kojima je s balkona pucao pogled na šumu i jezero. No, s druge strane, istina je, imali ste pogled na krematorij i plinsku komoru, no to ih nije smetalo jer su usmjeravale pogled tamo gdje im je  odgovaralo. Ženama u krizi ovo je omogućavalo financijsku neovisnost i samostalan život. Jedna od čuvarica logora nakon više desetljeća od završetka Drugog svjetskog rata izjavila je da joj je boravak u logoru Ravensbrücku bio najljepši period života. Tako su čuvarice, barem u ovom logoru, živjele luksuznim životom kakvim nisu živjele prije ni poslije toga. Takav način život je utjecao na rast njihova samopouzdanja i osjećaja više društvenog statusa od onoga iz kojega su potekle.

Mlade žene iz radničkog sloja i bez obrazovanja


Posao u logoru donosio je niz prednosti. Većina čuvarica je bila vrlo mlada i potjecala je iz radničkog sloja te je obično završila tek osnovnoškolsko obrazovanje. Do lipnja 1941. Ravensbrück je bio jedini ženski logor. Nakon toga s daljnjim osvajanjima osobito na području Sovjetskog Saveza dolazi do otvaranja novih logora, pa su potrebe za čuvaricama postajale sve veće. Otvaranjem novih logora čuvarice s iskustvom se preseljavaju iz prvotnog logora u druge logore, pa su tako odlazile u Auschwitz-Birkenau, Majdanek i druge. Do kraja rata otvoreno je 13 velikih ženskih logora, kao i velik broj manjih logora. Psiholozi i povjesničari smatraju da su ove žene potekle iz nižih društvenih slojeva nenadanim uspinjanjem na društvenoj ljestvici dobile osjećaj moć koji često ide “ruku pod ruku” s nasiljem. U Ravensbrücku je bilo zatvoreno oko 120 000 žena iz cijele Europe, neke su bile pripadnice pokreta otpora, neke Židovke, a dio njih je svojim neprikladnim društvenim ponašanjem trebalo ukloniti s vidika tadašnjeg, globalno gledano, netolerantnog društva. Čuvari nisu imali pravo proizvoljno provoditi silu ili nekoga ubiti. Unatoč ovim propisima oni su najčešće bili brutalni. Očito da je teorija bila “mrtvo slovo na papiru” i u praksi se radilo potpuno drugačije, barem kada su koncentracijski logori bili u pitanju.

Mobilizacija žena

Čuvarice su bile u nadležnost najmoćnije organizacije u državi SS-a, no za razliku od svojih muških kolega nisu mogle biti članice spomenute formacije. Uglavnom bile su državne zaposlenice, koje su zarađivale duplo više od primjerice tekstilnih radnica, a uz to su imale sve osigurane pogodnosti za solidan život. Do posla se u početku dolazilo preko burze i oglasa u novinama, a kasnije često  na preporuku. Nacisti su se u začecima protivili zapošljavanju žena, no nova situacija je tražila prilagodbu politike potrebama gospodarstva. Već 1938. žene su bile prisiljene prijaviti se na burzu i podići radnu knjižicu. Kako je rat odmicao tako se pritisak u mobilizaciji žena kao radne snage povećavao. Najjača mobilizacija se zbila 1944. godine kada su sve žene u dobi od 17 do 50 godina morale biti obavezno prijavljene na burzi rada. Izuzetak su bile trudnice i žene koje su imale više od dvoje djece starosti ispod 14 godina. Njemačka industrija trebala je radnu snagu pa su žene počele raditi u ratnoj industriji, ali i drugim poslovima jer je muška radna snaga bila na bojištu.

Čuvari i čuvarice

Čuvarice nisu obavljale masovna ubojstva u plinskim komorama i masovnim strijeljanjima, ali su birale žrtve. Ukupan broj čuvarica koje su sudjelovale u radu nacističkih logora može se samo okvirno procijeniti. Statistički podaci kažu da ih je bilo više od 3500  za razliku od čuvara koji je bilo nešto manje od 40 000. Brojke su se mijenjale s razvojem ratne situacije, ali je odnos broja zaposlenih muškaraca i žena ostao isti. Samo su u logoru Ravensbrücku zaposlenice bile u većini.

Moć pokazuje pravu prirodu čovjeka

Za žene koje su morale same privređivati novac i još pomagati svojim obiteljima ovo je bio važan korak u napredovanju na društvenoj ljestvici, koji je donosio ženama financijsku sigurnost. Kada su se žene počele zapošljavati u logorima one nisu znale što se u logorima događa, ali su se brzo prilagodile. Velik broj čuvarica je bio brutalan, a one koje su upisane kao “humane” u osnovi su bile samo manje okrutne. Samo nošenje uniforme je imalo svoje značenje koje je davalo dodatan osjećaj moć. Logor je čuvaricama i čuvarima unatoč strogim pravilima dao dosta prostora za manevriranje i samovolju. Provedena istraživanja pokazuju da čuvarice unatoč tome što u početku nisu znale u što dolaze, obično bi ostajale i rijetko davale otkaze te su se brzo prilagođavale sustavu uzimavši od njega sve što je s tim novim zaposlenjem dolazilo. Iako su se nakon rata na sudovima branile tobožnjim zapovijedima, čuvari su često donosili i sprovodili svoje odluke bez posljedica.

Moć ljudima očito daje mogućnost da pokažu pravu prirodu te da je iskoriste za dobre i loše stvari, no očito je većinu moć transformirala u čudovišta.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari