Čudesno lijepi Kapverdski Otoci doimaju se kao destinacija za odmor iz snova. Međutim, povijest ove malene otočne države nasukane u Atlantiku, petstotinjak kilometara od zapadne afričke obale, bila je sve samo ne idilična.
Otočje je bilo nenaseljeno do 1456. godine, kad su ga Portugalci otkrili i uključili u svoje kolonijalno carstvo. Zbog svoga položaja, postalo je važna luka i središte trgovine robljem. Država je 1975. izborila nezavisnost ali je život, zbog visoke stope nezaposlenosti i čestih suša, koje su onemogućavale razvoj poljoprivrede, i dalje bio težak. Unatoč tome, stanovnici – mahom potomci nekadašnjih afričkih robova i doseljenika iz Portugala – kroz život prolaze s nekakvim urođenim mirom, osmijehom koji objedinjuje sjetu s iskonskom radošću postojanja. Upravo takva bila je tamošnja najveća zvijezda Cesária Évora.
“Bosonoga diva”, kako su joj tepali, rođena je 1941. u Mindelu na otoku São Vicente. Ovaj lučki grad stoljećima je bio prepun došljaka iz cijelog svijeta. Trgovci, mornari i pustolovi otkrivali su Cabo Verde, miješajući svoju kulturu i običaje s onima afričkog svijeta. Produkt toga bila je morna, nostalgična glazba ispjevana za mornare koji sanjaju o domovini, ljubavnike koji pate za voljenima, žene koje očekuju povratak svojih muškaraca iz tuđine. Od malih nogu, Cesáriji je ova glazba pružala utjehu. A utjeha joj je itekako bila potrebna.
Imala je samo sedam godina kad joj obožavani otac umire a majka, koja je ostala bez prihoda, daje je u sirotište. Upravo na tome sumornom mjestu, djevojčica je dobila prvu glazbenu poduku, a s nepunih šesnaest počela je pjevati po lokalnim barovima. Činjenica da su je već tada nazivali kraljicom morne nimalo se nije odrazila na njen materijalni status: i dalje je bila siromašna kao crkveni miš.
Nakon što je njena domovina postala nezavisna, nastupila je ekonomska kriza: portugalski brodovi više nisu koristili zelenortske luke, pa su barovi opustjeli. Cesária je vidjela da se od pjevanja više ne može živjeti, pa je digla ruke od muzike i sljedećih se deset godina posvetila obitelji. Monotonija svakodnevice ju je ubijala, pa se propila. Tek nakon što ju je jedan francuski glazbenik nagovorio da ode u Pariz, Cesária doživljava svjetsku slavu.
Iako je tada imala punih četrdeset sedam godina i fizički izgled koji joj više uopće nije išao u prilog (jako se bila udebljala), francuska publika poludjela je za njom. Za Cesárijine koncerte, na kojima je nastupala bosonoga, s čašom konjaka u jednoj i neizostavnom cigaretom u drugoj ruci, uvijek se tražila karta više. Osvojila je prestižnu nagradu “Grammy”, a tadašnji francuski predsjednik Sarkozy odlikovao ju je ordenom Legije časti.
Nastavila je nastupati do samoga kraja. Nepunih četrdeset osam sati prije nego što ju je izdalo srce, još je primala posjetitelje – i strastveno pušila – u svome domu u Mindelu, čija su vrata uvijek bila otvorena. Dana 17. prosinca 2011. godine, preminula je u rodnome gradu.
Piše: Lucija Kapural
