Pablo Escobar (1949. – 1993.) odrastao je u siromašnoj obitelji kolumbijskih zemljoradnika. Do trideset pete godine, postao je jedan od najbogatijih, a ujedno i najopasnijih ljudi na svijetu. Donosimo životnu priču “kralja kokaina”!
Školovanje je napustio sa sedamnaest, nakon čega započinje karijeru sitnog kriminalca. Švercao je cigarete, preprodavao krivotvorene lutrijske listiće, tu i tamo bi orobio kakav kiosk ili ukrao automobil. Premda nizak i zdepast, u kriznim situacijama bio je hladnokrvan, čime je stekao poštovanje u kriminalnom miljeu. S vremenom, počeli su mu povjeravati ozbiljnije zadatke. Posebno opak je bio kad bi njegovim ljudima netko dugovao novac. Oteo bi dužnika te od njegove obitelji zatražio otkupninu. Ako je ne bi uspjeli skupiti dovoljno brzo, taoca bi na okrutan način ubio.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, počinje graditi svoj narko-imperij: promet kokaina iz Kolumbije, prvenstveno prema SAD-u, u kratkom roku učinit će ga basnoslovno bogatim, moćnim i nedodirljivim. Njegov kartel, koji je držao osamdeset posto globalna kokainskog tržišta, sredinom osamdesetih zarađivao milijun dolara – dnevno!
Znao je zaraditi, ali i potrošiti. Na zemljištu od trideset četvornih kilometara, izgradio je vilu u usporedbi s kojom se one holivudskih zvijezda doimaju kao straćare. Hacienda Nápoles, kako je nazvao ovo impresivno zdanje, imala je privatnu zrakoplovnu pistu, šest bazena te golemo jezero u dvorištu. Posjedovao je i niz manjih nekretnina, kao i zoološki vrt te dva helikoptera. Jednom je, kaže legenda, naložio vatru novčanicama ukupne vrijednosti od dva milijuna dolara kad se njegova kćerkica Manuela požalila da joj je hladno!
Zanimljivo, stanovnici Madellina su ga obožavali, gledajući u njemu neku vrstu Robina Hooda. El Patrón (“Gazda”), kako su mu tepali, dao im je posao i dobre plaće, a donirao je i pozamašne iznose u humanitarne svrhe. Zvali su ga da presijeca vrpce i ljubi dječicu pred kamerama, a jedno vrijeme je bio i politički aktivan – izabran je u kolumbijski kongres, kao zamjenik zastupnika Novih liberala. Lokalni moćnici nisu ga dirali: mnogi od njih bili su na Escobarovoj platnoj listi. Njegova krilatica, “Plata o Plomo?” (srebro ili olovo?), govorila je sve – mogli ste prihvatiti mito da zažmirite na jedno oko ili završiti dva metra pod zemljom.
Jedan od prvih koji su mu pokušali stati na kraj bio je Rodrigo Lara, novoimenovani ministar pravosuđa. Ovaj se spremao podići optužnicu protiv Escobara za mito i korupciju, no karijera mu je naprasno prekinuta – godine 1984. pronađen je na zadnjem sjedalu svoga automobila, sa sedam metaka u glavi. Svima je bilo jasno tko je stajao iza ubojstva, no nitko nije poduzeo ništa.
Teoror Madellinskog kartela postajao je sve gori. Likvidirali su na desetke sudaca, koji su radili na izručenju njihova šefa u SAD. Jednog za drugim, “skidali” su nepoćudne političare i policajce, a počeli su se okretati i protiv civilnog stanovništva. Godine 1989., Escobarovi plaćenici podmetnuli su eksplozivnu napravu u zrakoplov, s ciljem ubojstva predsjedničkog kandidata Césara Gavirije, koji je najavio rat kartelu. U eksploziji je poginulo 110 osoba, uključujući dva američka državljanina. Bila je to kobna greška: ne samo što je Gaviria, koji nije ni bio u avionu, i dalje bio živ i zdrav, nego je i Escobar proglašen teroristom. Postao je najtraženiji zločinac u Kolumbiji i neprijatelj broj jedan u SAD-u.
U suradnji s Amerikancima, još uvijek aktualni predsjednik Barco osnovao je specijalnu jedinicu “Search Block”, sa samo jednim ciljem – hvatanjem Pabla Escobara. Nakon što je dobio garanciju da neće biti izručen SAD-u, ovaj se predao kolumbijskim vlastima. No, bila je to puka dimna zavjesa.
Stavljen je u zatvor La Catedral, iz kojeg je neometano gospodario svojim kriminalnim carstvom. Opremljen barom, nogometnim terenom i saunom, taj “zatvor” više je podsjećao na zabavište a, da stvar bude gora, Big Bossa su puštali na slobodu kad god mu se prohtjelo. Za jednog od takvih izlazaka, smaknuo je svoja dva neposlušna suradnika tako što ih je objesio za noge te, pred brojnim svjedocima, žive zapalio. Gaviria, koji u međuvremenu postaje predsjednikom, odlučio je napokon stati na kraj samovolji ovog čovjeka. Dao je naredbu da se Escobar prebaci u “pravi” zatvor u Bogoti, no ovoga su doušnici upozorili i pustili da pobjegne.
SAD još jednom priskače u pomoć. U suradnji sa Delta Forceom, američkim specijalnim snagama, ljudi pukovnika Huga Martineza uspjeli su locirati te, uz pomoć tri metka, na onaj svijet transferirati najopasnijeg čovjeka u Kolumbiji. Escobar je ubijen 1993. godine, dan prije četrdeset četvrtog rođendana, na krovu jedne zgrade u Medellínu.
Piše: Lucija Kapural
