Kozmogonija naroda Huron: Kako je Nebeska Žena pala na Zemlju

Ilustracija: Legends of America

Huroni, sjevernoamerički Indijanci irokeške jezične skupine, nekoć su bili brojno i moćno pleme. Sebe su nazivali Wyandotima, što bi se grubo moglo prevesti kao “žitelji poluotoka”, a ime Huron nadjenuli su im francuski doseljenici – ili prema riječi huron, što znači “divljak” odnosno “grubijan”, ili po riječi hure, što se prevodi kao “veprova glava”. Više je dokaza za potonju teoriju – prema zapisima, europski došljaci su njihove neobične, čupave frizure uspoređivali s čekinjama veprova. Početkom sedamnaestog stoljeća, više od trideset tisuća pripadnika ovog naroda nastanjivalo je područje uz kanadski zaljev Georgian Bay, istočno od jezera Hurona. Slovili su za vješte lovce i neustrašive ratnike. Živjeli su u naseljima opasanim palisadama i uzgajali duhan.

Kao posljedica različitih epidemija (zarazne bolesti, na koje starosjedioci nisu imali imunitet, donijeli su bijeli ljudi), njihov se broj do 1639. godine smanjio na tek desetak tisuća, no unatoč tome, ostali su važan čimbenik u onodobnim teritorijalnim sukobima. Između 1616. i 1648. godine, bili su prvi saveznici Francuza te su, kao takvi, imali monopol u trgovini krznima, na štetu Irokeza. Sredinom tog stoljeća, Irokezi su uništili huronsku konfederaciju, a njezini su se pripadnici raspršili. Dio su prihvatila irokeška i druga plemena, jedna se skupina naselila u Lorettei u Québecu, a druga je krenula na zapad te se, naposljetku, u devetnaestom stoljeću skrasila u Oklahomi. Prema procjenama, u SAD-u danas živi oko četiri tisuće potomaka Hurona, dok ih u Kanadi ima nešto više od tri tisuće.

Vjerovanja ovog naroda uistinu su osebujna. Primjerice, smatraju da svaka osoba ima dvije duše: jedna obitava u tijelu te njime upravlja, a druga ima moć da ga napusti. U tim trenucima, potonja putuje te komunicira s drugim dušama a, po povratku u tijelo, svoja iskustva prikazuje kroz snove. Prema Huronima, potrebno je učiti iz snova jer upravo oni ujedinjuju dvije duše i osobu čine cjelovitom.

Važnost snova očita je i u kozmogoniji Hurona. Prema drevnome vjerovanju, u početku su postojali samo voda i nebo, u kojem je živio Nebeski narod. Sve ostalo bila je tama. Jednog dana, Nebesku Ženu spopala je strašna boljetica, a njen otac, poglavica, pobojao se da bi sirotica mogla umrijeti. Jedan od Nebeskih ljudi je, srećom, sanjao da će biti izliječena ako bude sjedila kraj stabljike kukuruza koju vade iz tla. Njen otac htio je odmah iščupati stabljiku, ali su se drugi Nebeski ljudi tome usprotivili. “Ta stabljika hrani cijelo naše pleme… Bez nje, umrijet ćemo od gladi”, prosvjedovali su. Poglavica im je, u brizi za jedinicu, odbrusio da on donosi pravila te im naredio da počnu kopati. Ovi su poslušali, no čim su se primili posla, stabljika se istrgnula iz tla, ostavljajući ispod sebe prijeteću tamnu jamu.

Vidjevši kakva šteta je počinjena, neki mladić je, bijesan, bacio Nebesku ženu u jamu. Ova je padala kroz tminu, dok nije pljusnula u beskonačno more. Bila bi se utopila da je golema kornjača, koja se našla u blizini, nije natovarila na svoj oklop. Kornjača je naložila drugim životinjama da zarone do morskog dna i donesu malo zemlje. Mnoge su podbacile u tom pokušaju, da bi junak dana naposljetku bio štakor – donio je ono što se od njega tražilo, ali je nakon toga umro od iscrpljenosti.


Nakon što je oplakala prijatelja, kornjača je Nebeskoj ženi rekla da prospe dragocjenu zemlju po njenom oklopu. Što je više prosipala, to je oklop više rastao, da bi se u konačnici pretvorio u golemi, plodan otok. Čim je dobila zemlju po kojoj može hodati, Nebeska Žena oporavila se od tajanstvene bolesti. Poslije je zatrudnjela – nitko ne zna kako – te rodila kćer, Zemaljsku Ženu.

Kad je, kao već odrasla, otkopavala krumpir, Zemaljska Žena se slučajno, umjesto na zapad, okrenula na istok. Zbog te greške u koracima, oplodio ju je vjetar, te su u njenoj utrobi počeli rasti blizanci. Kad je stiglo vrijeme, Dobri Blizanac iz njenog tijela je izišao na uobičajen način, dok joj je Zli Blizanac, u skladu sa svojim imenom i naravi, probio tijelo i tako je ubio. Ožalošćena, Nebeska Žena pokopala je kćer te se posveila brizi za unučad, s naglaskom na sprečavanje opačina Zlog Blizanca.

Njegov plemeniti brat je, očajan zbog te situacije, odlučio da ne želi više živjeti u tmini te je iskopao majčino tijelo – od lica joj je napravio Sunce, a od stražnjeg dijela glave Mjesec i zvijezde. Tako su nastali dan i noć. Što se ostatka stvaranja tiče, bio je to dogovor Dobrog i Zlog Blizanca: prvi je, primjerice, stvorio stabla i pitke izvore, a drugi opasne planine prepune oštrih rubova i vječno gladnih zvijeri.

Piše: Lucija Kapural

Komentari