Nitko ne zna gdje se točno nalazi no svi, barem o sjevernoj Louisiani, znaju za nju. Tko je u nju ušao, zauvijek je bio promijenjen: jedni su izgubili dar govora, drugi razum, treći goli život. Duboko o šumi, skrivena od znatiželjnih pogleda, ugnijezdila se nevelika koliba; koliba koju lokalni živalj naziva “Đavoljom kutijom igračaka”. Jer, onaj tko je prošao kroz njena trošna vrata te ušao u jednu jedinu prostoriju od koje se sastoji, nedvojbeno je, na ovaj ili onaj način, postao igračkom sila zla. U toj prostoriji, čiji zidovi, pod i strop su sazdani od zrcala, beskonačno se, u vječnost, odražavaju i umnožavaju patnja, ludilo i smrt. Ako su vas proželi trnci, ne brinite, riječ je o fikciji… Ali fikciji u koji mnogi vjeruju.
“Đavolja kutija igračaka” javlja se u nizu internetskih priča, stvorenih od strane brojnih autora. Poznati kao creepypasta, ovakvi literarni uraci svojevrstan su digitalni folklor, moderan ekvivalent stravičnim pričama uz logorsku vatru starijih generacija. Vjerni suprug koji “skokne” do kioska po cigarete, da se ne bi vratio kući naredna tri desetljeća; djevojka kojoj su gazirani napici rastočili želudac; demonska djeca s crnim bjeloočnicama što siju bolest i bijedu; poremećeni klaun koji se krije pod krevetima usnulih mališana; monstruozni Slenderman, stanar dubokih šuma i srca zle djece neki su primjeri ove vrste urbanih legendi. Prezentirane kao gola istina, praćene izjavama “svjedoka” i montiranim fotografijama, kod mnogih konzumenata, napose onih mlađih, zamagljuju granicu između fikcije i zbilje. Tijekom vremena, često se mijenjaju: baš kao u igri pokavrenog telefona, neki se dijelovi nadodaju ili izostavljaju. U njima se često isprepliću elementi horora i humora, uz neizostavan upozoravajući ton u stilu “pazi da se tebi takvo što ne dogodi!”.
Prema najčešćoj inačici priče o kolibi smrti, koja je stvorena 2014. godine, na farmi “tri sata udaljenoj od New Orleansa” (neodređenost je bitan element ovih proznih djela!), podigao ju je vremešan bračni par. Predstavili su je javnosti kao neku vrstu cirkuske atrakcije, s osmijehom naplaćujući ulaznice. No, radilo se o nečem puno, puno mračnijem.
Nitko od posjetitelja nije uspio ostati u kolibi punih pet minuta. Neki su, po izlasku, povraćali krv, drugi su imali stravične halucinacije. Razumni muževi napuštali su je kao histerične cvilidrete, veseli škorarci zauvijek su se prestali smijati nakon posjete ovome mjestu, a sve više ljudi završavalo je na obližnjoj psihijatriji. Jedni su si oduzeli život; drugi su spakirali kofere i pobjegli, nikad se više ne javivši najmilijima. Roger Heltz, “pedesetdvogodišnjak, otac troje djece”, izdržao je rekordne četiri minute i dvadeset sekundi. Nikad više nije izgovorio niti jednu riječ.
Kad su vlasti shvatile da se ovdje događa nešto neobično, kazuje priča, donijele su odluku o zatvaranju “Đavolje kutije igračaka”. Vlasnike su htjeli provesti na obavijesni razgovor ali su ovi, avaj, nestali bez traga i glasa. Neki vjeruju da ih je stanovnik zrcalne sobe, đavao, odvukao u paklene dubine. Drugi se kunu da se kriju u gustim šumama Louisiane. Spominje se i mogućnost da su, na drugom kraju svijeta, izgradili novu kolibu, čija vrata, poput gladnih usta, vabe posjetitelje kako bi im proždrla razum i ljudskost. U inačicama koje skreću u alegoričnom smjeru, koliba zla u svima je nama… Samo mi odlučujemo hoćemo li širom otvoriti njena vrata ili ih pak zauvijek zakračunati.
Piše: Lucija Kapural
