Kolac u srcu, kamen u ustima: Kako su se, kroz povijest, ljudi borili protiv “vampira”?

Ilustracija: Pixabay

Mitovi o vampirima, povratnicima iz carstva mrtvih koji sišu krv živih, postoje od davnina, a naročito su cvali u srednjem vijeku. Brojna tadašnja svjedočenja govore o neobičnim pojavama post mortem, kao što su leševi koji govore, kreću se ili jedu.

U Rumunjskoj, kolijevci tih čudovišta, vjerovalo se da se vampirizam prenosi ugrizom crne mačke; u Bugarskoj se smatralo da se u vampire pretvaraju nekrštena djeca, neženje (!) te oni koji nisu primili posljednju pomast; poljski “vampirolozi” ispitivali su rodbinu osoba koje bi se iznenada razboljele od nepoznatih bolesti, tražeći među njima ova demonska bića; Rusi su smatrali da se iz groba razjapljenih očnjaka vraćaju oni koji su umrli nečistom smrću – samoubojice ili ubijeni (njihova tijela bila bi bačena na nečicta mjesta, najčešće močvare ili klance, gdje bi ih pokrili granama da ih ne rastrgaju životinje).

Zanimljiv doprinos dala je i Dalmacija, podjelom na nevine vampire, zvane Denac, i one grešne, zvane Orko (tu riječ nalazimo u korijeni engleske imenice “ogre”, što znači “neman” odnosno “krvolok”). Smatralo se da će se u orka pretvoriti oni koji bi se za života odavali opačinama kao što su rad nedjeljom, pušenje svetkom ili spolni odnos s vlastitom bakom (!!).

U srednjem vijeku, u većini kršćanskih zemalja su se u nečiste pokojnike ubrajali i izopćenici. Mnogima od njih u usta bi se stavljao kamen ili cigla, kako bi mirovali nakon što ih polože u lijes. Nabujala srednjovjekovna mašta kandidatima za povampirivanje smatrala je i crvenokose osobe, bogalje, strance, pripadnike određenih zanimanja (mesari su bili osobito sumnjivi, vjerojatno zbog veze s krvlju) te one preko čijih trupla bi prešla neka životinja ili ih, nedajbože, zalila kiša.

Strah od vampira bio je živ i u viktorijanskom razdoblju. Kako bi otežali posao kradljivcima trupala, oni imućniji bi oko groba dali izgraditi metalni kavez. Te čvrste konstrukcije nisu štitile samo mrtve od živih, nego i žive od mrtvih. Naime, praznovjerni Englezi bojali su se mogućnosti da njihova voljena tetka, poštovani otac ili obožavani šurjak ustanu iz groba u formi vampira, pa su im ovakve barijere pružale sigurnost. Iz istog razloga, preminuli su sahranjivani licem prema dolje: ako bi se “probudili” s porivom da piju krv živima, počeli bi kopati te bi se samo još dublje ukopali u zemlju.


Premda je carica Marija Terezija davne 1755. godine zabranila “naknadno pogubljivanje mrtvih” u Austro-Ugarskoj, ta praksa je, u tajnosti, trajala sve do kraja devetnaestog stoljeća, a njen najčešći oblik bilo je odsijecanje glava pokojnicima za koje se vjerovalo da su vampiri.

Popularna je bila i sljedeća mjera predostrožnosti: kako bi se suspektnog vampira spriječilo da ustane iz groba i terorizira bližnje, noge bi mu podvezali konopcem isprepletenim od stabla oskoruše. Kako bi se još efikasnije zaustavilo mrtve zlotvore, njihove tetive na peti i žile ispod koljena bile bi prerezane, da se ne mogu ponovno osoviti na noge, a potom bi ih, za svaki slučaj, proboli kolcem od jasike u srce.

Piše: Lucija Kapural

Komentari