Premda ih danas doživljavamo kao staru kramu, koncem devetnaestog stoljeća pisaći strojevi bili su posljednji krik tehnologije. Povijest ovih uređaja započinje 1829. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, izumom tzv. tipografera. To čudo tehnike kao da je projektirao Grunf iz stripa “Alan Ford”: nije se koristilo tipkovnicom nego brojčanikom, a bilo je još sporije od pisanja rukom. Ne kažu uzalud da se prvi mačići u vodu bacaju!
Godine 1955. pojavio se talijanski čembalopisač, bizarni hibrid pisaćeg stroja i glasovira. Premda je predstavljao korak naprijed u odnosu na beskorisni tipografer, do prve komercijalne pisaće naprave trebalo je pričekati još petnaest godina. Tada na tehnološku scenu stupa tzv. pisaća kugla. Izum danskog pastora Rasmusa Malling-Hansena, ovaj uređaj sastojao se od metalne polukugle načičkane tipkama slova, koja se povlačila preko papira pričvršćenog na cilindar.
Godine 1868. američki izumitelji Christopher Sholes i Carlos Gidden konstruirali su revolucionarni Type-writer, prvi pisaći stroj s QWERTY tipkovnicom, a tvrtka koja ga je proizvodila, “Remington and Sons”, dugo je dominirala tržištem pisaćih strojeva. Ipak, uređaj nije bio savršen: pisao je samo velikim slovima a, da stvar bude gora, tipkač nije mogao vidjeti što je natipkao prije nego što bi se papir pomaknuo na kraju retka.
Taj itekako značajan problem otklonio je ingeniozni njemački inženjer Franz Wagner, stvorivši mehanizam koji je omogućavao tipkaču da vidi što radi. Premda je konstruirao najbolje prodavani ručni pisaći stroj svih vremena, Wagner nije imao nos za biznis. Obratio se Johnu Underwoodu, vlasniku tvrtke za uredske potrepštine, te zatražio potporu u razvoju svoga izuma. Lukavi poduzetnik ga je izigrao te prisilio da mu proda svoja patentna prava, zgrnuvši basnoslovno bogatstvo.
Nakon nesigurnog početka, pisaći strojevi postali su prijeka potreba, baš kao računala i pametni telefoni danas, a odigrali su važnu ulogu i u emancipaciji žena. Naime, sve do osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, ured je u pravilu bio muško “stanište”. Žene su ostajale kod kuće ili pak za bijedne plaće rintale po tvornicama. Stvorivši nove poslove, poput tajnika, stenografa i daktilografa, pisaći stroj milijune je žena uveo u uredsko okruženje. Te poslove su, naime, pretežno prihvaćala pripadnice nježnijeg spola, spremne prihvatiti znatno niže plaće od muškaraca. Do 1900. godine, čak tri četvrtine američkih činovnika činile su dame!
Piše: Lucija Kapural
