Emma Stone jedna je od najtalentiranijih glumica svoje generacije. Premda je percipiraju prvenstveno kao komičarku, dokazala je da može iznjedriti i karakterne uloge u zahtjevnim dramama, a kako ne pati od kompleksa “umjetničkog integriteta”, ne odbija ni akciće s blesavom radnjom i astronomskim honorarima. Ono po čemu se izdvaja iz mora lijepih mladih glumica jest seksi hrapav glas, riđa kosa, nedostatak poriva da izigrava sveticu te sklonost da se sprda na tuđi ali i vlastiti račun. Donosimo biografiju nove holivudske miljenice!
Tajna hrapava glasa
Emily Jean Stone rođena je 1988. u Scottsdaleu, poljoprivrednom gradiću u Arizoni koji je zbog svojih pedesetak groblja dobio “ljupki” nadimak “Sijeno koje truli”. Mnogi ne znaju da mlada glumica ima švedske korijene: djed po očevoj strani, Conrad Ostberg Sten, pedesetih godina je napustio rodni Göteborg te emigrirao u Sjedinjene Države, a nedugo nakon dolaska u novu domovinu obiteljsko prezime je anglicirao u Stone.
Djevojčica je odrasla u skladnoj, dobrostojećoj obitelji: otac Jeffrey Charles generalni je direktor uspješne građevinske tvrtke, a majka Krista Jean, po struci ekonomistica, napustila je posao kako bi se posvetila brizi za djecu, Emily i dvije godine mlađem Spenceru. Dok je sa sinom lako izlazila na kraj, Emily joj je zadavala glavobolje otkad je došla na svijet. Patila je, naime, od dojenačkih kolika, bolova koji se bez poznatog uzroka javljaju kod inače zdravih beba a praćeni su upornim i glasnim plačem. “Toliko sam vrištala da su se susjedi u nekoliko navrata žalili. Mama mi je ispričala da su je gledali sumnjičavo, valjda zaključivši da me zlostavlja. To stanje potrajalo je punih šest mjeseci i ostavilo trajne posljedice. Moje istrošene glasnice bile su pune kvržica, a glas promukao. Kao petogodišnjakinja zvučala sam kao zreo muškarac, kronični pušač”, otkriva tajnu svoga osebujnog glasa.
Na Kristinu žalost, nije to bio jedini problem njene voljene kćeri. “Bila sam divlje, glasno i zločesto dijete. Sirotog bracu sam svakodnevno tukla i štipala, iz čiste zlobe, pa se mama nije usuđivala ostaviti nas same u prostoriji. Kad sam malo narasla, prestala sam maltretirati okolinu i počela njegovati osebujne psihičke boljetice. Imala sam desetak gadnih fobija, a najviše sam se bojala grmljavine, pauka i injekcija. I dan danas patim od napadaja panike, a prvi sam iskusila sa šest ili sedam godina, kad sam bila kod prijateljice iz susjedstva na ručku. Umislila sam da kuća gori te počela histerizirati, a kako me ni ona ni njen stariji brat nisu uspjeli smiriti, pozvali su moju mamu. Puna tri sata držala me u naručju i tješila, uvjeravajući me da je sve dobro i da neću umrijeti”, prisjeća se glumica.
Osmijeh zle maćehe
Kad je krenula u školu, činilo se da njene psihičke smetnje jenjavaju. “Nisam zapravo voljela nastavu, ali sam se, kao punokrvan control freak, pobrinula za to da imam petice iz svih predmeta. Nisam morala puno učiti jer imam odlično pamćenje, ali me nova rutina koliko-toliko zaokupila pa moja hipohondrična samoobuzetost više nije toliko dolazila do izražaja”, prisjeća se. Roditelji su vjerovali da će druženje s većim brojem djece pogodovati njihovoj kćeri, ali vršnjaci nisu htjeli imati s njom posla. “Svrstali su me u ladicu čudakinje. Mislim da su me se čak pomalo bojali, jer sam obožavala ići u muzej anatomije i proučavati fetuse životinja pohranjene u formaldehidu. Osim toga, često sam pričala o smrti, a to baš nije uobičajena tema na velikim odmorima. Ni fizički izgled nije radio u moju korist: onako mršava i nakratko podšišana, podsjećala sam na dječaka, a budući da sam odmalena sisala palac, zubi su mi se iskrivili pa sam sedam godina hodala svijetom s metalnim aparatićem”.
Na nagovor majke, djevojčica se upisala na gimnastiku. Na prvome treningu, pala je sa dvovisinskih ruča te slomila obje ruke. Dok je ležala u bolnici, gledajući filmove obožavanog Charlieja Chaplina, zaključila je da je gluma sigurniji odabir hobija. Socijalne vještine su se poboljšale, a panični napadaji prorijedili kad je postala članicom omladinskog kazališta u Phoenixu. Njen sirovi talent odmah je zabljesnuo: glumila je u više od dvadeset predstava, mahom glavne uloge. Najviše je uživala portretirajući zlu maćehu u “Pepeljugi”. O tome priča s osmijehom: “Imala sam kosu u obliku stošca i debeli sloj crvenog ruža na usnama, koji mi se razmazao po zubima i aparatiću. Kad god bih se onako luđački nasmiješila, publika je uzdisala straha”.
Projekt Hollywood
Emily je ubrzo shvatila da Arizona nije idealno mjesto za ostvarenje njenih ambicija. Odlučna poput ZET-ovca u lovu na neplatiše karata, kao petnaestogodišnjakinja uspjela je nagovoriti roditelje da joj dopuste prekinuti školovanje i preseliti se u Los Angeles. Učinila je to na sljedeći način: napravila je prezentaciju u PowerPointu, naslovljenu “Projekt Hollywood”, u kojoj je korak po korak razložila dobrobiti koje će taj korak polučiti u njenom životu!
Budući da je bila maloljetna, majka ju je odlučila pratiti u avanturi. Iznajmile su skromnu garsonijeru u “Gradu anđela”, a život im se sveo na trčanje od audicije do audicije te, za Emily, rad na skraćeno vrijeme u prodavaonici psećih kolačića. Kako su mjeseci prolazili a odbijenice se nizale, djevojčin entuzijazam počeo je kopnjeti. Kao najgoreg trenutka u svome životu prisjeća se audicije za znanstvenofantastični serijal “Heroji”: “S druge strane vrata, mogla sam čuti kako hvale djevojku koja je bila prije mene na redu. Nakon što sam to otkrila, propisno sam zas*ala audiciju. Kad sam stigla kući, doživjela sam slom živaca”, ispričala je. Djevojka s druge strane vrata bila je nitko drugi doli Hayden Panettiere, koju je uloga srednjoškolske navijačice obdarene super-moćima lansirala u zvjezdanu orbitu.
Zaključivši da je, zbog njezine plave kose doživljavaju kao neozbiljnu (ne, nije prirodno riđokosa!), kupila je jeftinu boju u samoposluzi te postala brineta. Isplatilo se: dobila je malene uloge u tada popularnim serijalima “Malcolm u sredini” i “Medij”. Osim imidža, promijenila je ime: kad je doznala da već postoji glumica Emily Stone, odlučila se potpisivati kao Emma.
Na velikom platnu debitirala je u 2007. godine, u komediji “Superbad”. Premda kritičari nisu bili blagonakloni, film o skupini maloljetnika koji pokušavaju kupiti alkohol s lažnim osobnim iskaznicama s vremenom je stekao kultni status te dao vjetar u leđa Emminoj karijeri. Mnoge scene, poput reakcije na udarac debeljuškastog partnera Jonaha Hilla, njena su improvizacija, a filmsku ekipu su toliko nasmijale da su ih odlučili zadržati u scenariju. Upravo za potrebe ove uloge, na nagovor scenarista Judda Apatowa, postala je crvenokosa, a novu nijansu, koja će joj postati zaštitni znak, odlučila je zadržati i nakon snimanja, ispravno zaključivši kako pristaje uz njen vragolasti karakter.
Za potrebe glazbene komedije “Rocker”, u kojoj je utjelovila vječno smrknutu članicu benda u usponu, svladala je osnovne riffove na bas-gitari. “Toliko sam uživala u svirci da sam si, uvjerena kako ću postati nova Suzy Quatro, priuštila bolesno skupi Fender Mustang boje slonovače. Danas visi u mojoj spavaćoj sobi, skupljajući prašinu. Nisam ga niti jednom uzela u ruke”, smije se.
Reputaciju talentirane komičarke potvrdila je u kino-hitovima “Dobrodošli u zemlju zombija” i “Cura na lošem glasu”. Na snimanju potonjeg, labavo zasnovanog na Hawthorneovom romanu “Grimizno slovo”, doživjela je zastrašujuće iskustvo. “Dok sam odrađivala golišavu scenu, što je samo po sebi bilo neugodno, uhvatio me napadaj astme. Počela sam se gušiti i krkljati, a na to se, kako sam bila uvjerena da ću odapeti, nadovezao napadaj panike. Rekli su mi da sam bila ljubičasta u licu kad su me dopremili u bolnicu”, ispričala je. Patnja se isplatila: za ulogu žrtve zlurada školskog trača dobila je nominaciju za “Zlatni globus”. Snimila je još nekoliko komedija, ali se požalila da joj redatelji često kradu dosjetke. “Sve dobre šale koje bih ‘izvalila’ na setu jednostavno bi ubacili u scenarij, što mi je čak laskalo. Ono što me, međutim, ljuti jest činjenica da bi ih uvijek izgovarali muški kolege, a nikad ja. Kad sam se pobunila, rekli su mi da je ta vrsta humora rezervirana za muškarce. Takav neskriveni šovinizam me zapanjio”.
Moj prijatelj Woody
Zaokret ka ozbiljnijim ulogama označio je nastup u drami “Tajni život kućnih pomoćnica”. Za ulogu hrabre mlade novinarke koja priprema članak o životu crnih služavki u Mississippiju početkom šezdesetih godina, zasluženo je primila nagradu “Sattelite”. Ulogu je, priznaje, dobila nakon što je ispraznila bocu viskija s redateljem Tateom Taylorom te, onako pijana, počela pričati otegnutim južnjačkim naglaskom.
Akcijski spektakl “Čudesni Spider-Man”, u kojem je utjelovila objekt žudnje naslovnog superjunaka, učinio ju je jednom od najbolje plaćenih glumica Hollywooda, a oskarovsku nominaciju donijela joj je uloga liječene narkomanke u crnoj komediji “Birdman”. Briljirala je i u filmovima Woodyja Allena “Čarolija na mjesečini” i “Nerazuman čovjek”. S pedeset tri godine starijim kultnim redateljem postala je bliska prijateljica – nimalo čudno, s obzirom na hipohondriju i fobije koje ih povezuju!
Vrhunac karijere označio je nastup u mjuziklu “La La Land” – uloga talentirane no istodobno ranjive glumice u usponu priskrbila joj je “Zlatni globus” i “Oscar”. Kritičare je oduševila i kao djevojka s graničnim poremećajem osobnosti u “Netflixovu” mračnom serijalu “Manijak”, a nedavno smo je imali priliku gledati u “Zlici od Opaka”, gdje je maestralno utjelovila jednu od najstrašnijih Disneyevih zlikovki. Uvjereni smo da su pred talentiranom mladom damom još brojne intrigantne uloge…
Piše: Lucija Kapural
