Nesreća koja je u listopadu 1972. godine, na petak trinaesti, zadesila putnike aviona Fairchild FH-227 ispisala je neke od najsurovijih i najfasinantnijih stranica o ljudskoj borbi za opstanak. Toga dana, ragbijaši kluba “Old Christians”, kao i njihovi prijatelji, rođaci te suradnici, iz Montevidea u Urugvaju putovali su na utakmicu u Santiagu u Čileu.
Njihov dvomotorac letio je kroz klanac visoko u Andama, kad se vrijeme iznenada počelo pogoršavati. Vidljivost je bila nikakva, a pilot je zbog snažna frontalnog vjetra pogrešno procijenio položaj aviona te prerano započeo spuštanje. Jedno su krilo izgubili zakačivši planinski vrh, a zatim je otpalo i drugo, u srazu sa stijenama skrivenim oblacima. Ono što je ostalo od zrakoplova nastavilo se obrušavati prema tlu. Letjelica je udarila u obronak te klizala dok se nije zaustavila u nanosu snijega.
Od 45 putnika, dvanaestero je odmah poginulo. Još ih je petero umrlo do sljedećeg jutra, a jedan mladić život je izgubio osmi dan nakon nesreće. Dvadeset sedmero preživjelih moralo se suočiti s nedaćama koje su se na trenutke doimale gorima od smrti.
Zarobljeni u snijegom okovanim planinama, bez lijekova za ozlijeđene, tople odjeće, obuće i naočala koje bi spriječile snježno sljepilo, bili su izloženi na milost i nemilost surovoj prirodi. Improvizirani smještaj pronašli su u olupini aviona, pokrivajući se novinama, a otopljeni snijeg služio im je kao voda za piće. Nisu, međutim, imali dovoljno hrane pa ih je, uz studen, vrlo brzo počela moriti glad.
Nakon jedanaestog dana, na tranzistoru u avionskoj kabini, koji je nekim čudom još radio, začuli su vijest koja im je otela i zadnju nadu: potraga za njima je otkazana. Šesnaestog dana zatočeništva, na avionsku olupinu sručila se lavina, odnijevši živote osmero ljudi. Preživjeli, koji su već počeli halucinirati od gladi, shvatili su kako je samo jedan način da se spase, a taj se sastojao od odbacivanja svih tabua i konzumacije ljudskog mesa. Tijela njihovih drugova, konzervirana u snijegu, bila su jedino što ih je dijelilo od sigurne smrti.
Agonija je trajala puna sedamdeset dva dana. Spašeni su dva dana prije Božića, zahvaljujući nadljudskoj hrabrsoti Nanda Parrade i Roberta Canesse, koji su pješke prešli planinu i došli do Čilea te obavijestili nadležne da ipak ima preživjelih. Pomoć je, nažalost, stigla prekasno za još trojicu mladića, koji su umrli od studeni tijekom Nandove i Robertove desetodnevne odiseje po planini. Sveukupno je preživjelo samo šesnaestero putnika.
Piše: Lucija Kapural
