Kobna suša i altruistični div: Legende o nastanku istarskih rijeka

Tijekom stoljeća, rijeka Mirna izdubila je dvije stotine metara dubok kanjon u istarskim vapnencima ispod Ćićarije. Na brežuljcima ponad njene doline uzdižu se tri dragulja, Motovun, Grožnjan i Oprtalj, a u njenim mirnim vodama dom su našle brojne pastrve, jegulje, lubini, komarče, klenovi i cipli. U podnožju Ćićarije izvire i Dragonja, granična hrvatsko-slovenska rijeka koja utječe u more između Pirana i rta Savudrije. Na ravnici uz njen donji tok, smjestile su se prostrane solane. Fojba, poznata i kao Pazinčica, izvire pak na padinama Učke, a ponire u jamu podno grada Pazina. Riječ je o najvećem vodotoku u području krške unutrašnjosti Istre. Ove pomalo suhoparne podatke naći ćete u enciklopediji, no legende o nastanku ovih voda znatno su uzbudljivije. Jedno od poglavlja posvetio im je i naš pokojni književnik Dubravko Horvatić (1939. – 2004.) u “Gričkom topu”, zbirci povijesnih priča i legendi iz naših krajeva objavljenoj 1987. godine. Poput većine istarskih toponima, ova se priča veže uz djelovanje drevnih istarskih divova.

Prema predaji, na mjestu krškog visočja Ćićarije u davnoj se prošlosti nalazilo golemo jezero, čisto poput suze i zeleno kao smaragd. Dok su sretnici nastanjeni u njegovoj blizini vode uvijek imali u izobilju, a tlo im bješe plodno, ostatak Istre stenjao je zbog nemilosrdne suše. Ljudi, stoka, pa i sama zemlja – sve je morila strahotna žeđ. Kad bi se barem, govorio je napaćeni narod, jezerska voda mogla nekako potjerati prema moru… Za ljude, bio je to nemoguć zadatak. Za divove – naporan ali ostvariv podvig. Svjesni te činjenice, predstavnici naroda zaputiše se do goleme špilje u kojoj je stanovao div Dragonja. Ovaj plemeniti stvor u prošlosti je više puta pomagao onima koji su mu mogli stati na dlan: znao je gurati kamenje za gradnju niz planinu, čupati stabla s korijenjem, vodom snabdjevati ljude u neplodnim krajevima… Očajni, izaslanici mu se obratiše za pomoć. Ovaj pristane izorati duboku i široku brazdu kojom će voda iz jezera poteći ka moru, uz redovitu naknadu za projekte tog tipa: dva janjeta za doručak, dva za večeru, pečenog vola za ručak te bačvu vina uz svaki objed.

Oboružan golemim plugom koji je sam iskovao, uz pomoć šezdeset najsnažnijih volova, marljivi gorostas prionuo je poslu. Bio je to tegoban podvig – valjalo je krivudati između stijena i zaobilaziti ponore. No, do kraja večeri, novostvorena rijeka – zapravo brazda koja se punila vodom iz jezera – utekla je u more. Ljudi, koji su se odmah nastanili na njenim obalama, u čast svoga spasitelja prozvaše je Dragonja. Div je, ne budi lijen, odlučio svojim štićenicima izorati joj jednu brazdu gratis. Tako je nastala još jedna rijeka, a budući da je njena voda mirno tekla ka moru, lokalni živalj nazvao ju je Mirnom.

Nakon tog uspjeha, angažiran je da – za novu porciju slasnih volova – stvori i treću rijeku. No, oranje ove brazde se odužilo, budući da je prolazila kroz zahtjevan teren. Siroti Dragonja stalno je morao uzmicati s glavnog puta, krivudati naokolo kako bi izbjegao sure stijene… Kad je stigao do grada Pazina, tamošnji kapetan izvrijeđao ga je zbog plitke rijeke nepravilnog oblika. “Nisi zaslužio ni jednog vola!”, dreknuo je na Dragonju. Ovaj je, bijesan zbog nepravedne kritike, ispregao volove te se zaputio nazad prema jezeru. No, voda je nastavila silovito prodirati sve do pazinske kule, naposljetku preplavivši čitavu dolinu. Kapetan, koji je shvatio ishitrenost svoga postupka, na koljenima je molio diva da zaustavi vodu. “Kazni mene, ako želiš, ali nemoj narod! Oni nisu ništa krivi!”, moljakao je. Div se sažalio na ljude te se odlučio vratiti. Svojom dugačkom i teškom nogom udario je u tlo, napravivši golemu rupu u koju je sva voda potekla. Tako je, prema legendi, nastala ponornica Fojba.


Piše: Lucija Kapural

Komentari