Belot – popularnije bela – zahtjevna je kartaška igra koja pretpostavlja uprezanje malih sivih stanica i maksimalnu koncentraciju, ali je ujedno iznimno zabavna društvena igra uz koju pivo i prijateljsko podbadanje savršeno “sjedaju” (“Konju ćoravi, koji si ku*** zvao babu?” jedna je od pristojnijih rečenica koju ćete čuti za vrijeme partije). O njenom nastanku postoje brojne spekulacije, ali jako malo dostupnih činjenica.
Mnogi smatraju da je bela, zbog svoga imena, francuskog podrijetla. Naime, u francuskom rječniku “Nouveau Petit le Robert” piše da je riječ “belotte” u francuski jezik ušla početkom dvadesetog stoljeća, zaslugom Nizozemca W. Belotta, koji je igru donio u Francusku. Ono što se zna jest da su se prve igre iz porodice belota istodobno pojavile u židovskim zajednicama na području Nizozemske (gdje su se razvile iz stare kartaške igre “klobjoša”) i Mađarske (gdje su nastale kao inačice “marijaša”). Danas je bela iznimno popularna u našim krajevima (poglavito središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji), Bosni, Bugarskoj te u krugovima armenske dijaspore.
Može se igrati udvoje i utroje, ali se najčešće igra u četvero (u parovima), sa trideset dvije karte (tzv. “mađarice”). Svaka partija se sastoji od dijeljenja, određivanja aduta, zvanja, igranja i zbrajanja bodova. Ne igra se unedogled nego do određene granice: kad je igrač (odnosno par) dosegne, uobičajeno je reći da je on “vani”. Ako ste profesionalni igrač, izraze kao što su “talon”, “štih” ili “mus” koristit ćete češće nego riječi “dobar dan”, a damu nikad nećete zvati damom, nego babom… A ako se baš želite praviti važni, onako uzgred spomenut ćete imena dvojice Bugara, Enija Nakova i Ivelina Spasova, najboljih svjetskih igrača belota.
Piše: Lucija Kapural
