Ljepljiva pravda: Bolna i ponižavajuća kazna primjenjivala se još u dvanaestom stoljeću!

Ako ste čitali “Lucky Lukea”, zacijelo ste se više puta susreli s formom kažnjavanja popularnom na dobrome starom divljem zapadu: bacanjem prijestupnika u katran i perje. Dok je “tarring and feathering”, kako se ovaj običaj u originalu zove, u stripovima najčešće prikazivan kao komična scena, u stvarnosti se radilo o nečemu uistinu strašnom.

Prijestupnike bi, naime, prelili vrućim katranom, i to na golu kožu, a potom po njima posuli perje. Ovaj tretman ostavljao je trajne posljedice: žrtve bi ostale doživotno osakaćene a katkad su, uslijed teških opeklina, znale i izdahnuti, pogotovo u slučajevima kad se katran – najčešće borova smola – polijevao po licu. Perje je pak imalo funkciju javnog ponižavanja, a kako bi isto bilo veće, one koji bi bili podvrgnuti toj torturi posjeli bi na gredu te ih nosili kroz grad, dok bi im raspomamljena rulja dobacivala uvrede i gađala ih trulim povrćem.

Katran i perje nikad nisu službeno korišteni za kažnjavanje. Radilo se o vrsti osvete bijesne gomile, no vlasti bi u takvim situacijama zažmirile ako već ne na oba a ono barem na jedno oko. Suprotno uvriježenome mišljenju, ovakva pučka pravda nije bila rezervirana za Novi svijet i nije novijeg datuma: njena kolijevka je Europa, a prvi put je dokumentirana u proglasu Richarda Lavljeg Srca iz 1189. godine, u kojem stoji da se na ovakav način imaju kazniti svi lopovi na kraljevim brodovima. Kako bi sramoćenje bilo veće, navodi se u tom dokumentu, prethodno im se treba obrijati glava.

Za kakve prijestupe se koristila ovakva kazna? Pa, šarolike. Godine 1623. biskup od Halverstadea dosudio ju je skupini nestašnih opata i opatica, koji su se napili misnog vina; zapovjednik britanske regimente na Karibima 1789. katranom je polio mladog vojnika kojeg je zatekao u činu bestijalnosti s jednim puranom (simbolike radi, korišteno je nekoliko pera žrtve); američkoga vjerskog reformatora Josepha Smitha, utemeljitelja mormonske crkve, ovoj torturi su 1832. podvrgli bijesni sugrađani, sumnjičavi oko njegovih seksualnih navada (zapravo je dobro prošao, budući da su ga prvotno planirali kastrirati), a u kolonijalnoj Novoj Engleskoj ljepljiva smjesa je bila je rezervirana za britanske lojaliste i druge izdajice. Do devetnaestog stoljeća, praksa se proširila i u unutrašnjosti SAD-a, uz nekoliko novina: počela se primjenjivati i na žene, mahom kradljivice i prostitutke a, u nedostatku katrana, katkad su se koristili dostupniji materijali, poput sirupa ili zgnječenih rogoza.


Nažalost, ljepljiva “pravda” dodjeljivala se i u dvadesetom, pa i dvadeset prvom stoljeću. Pred kraj Drugoga svjetskog rata, kad je Francuska oslobođena, lokalne žene koje su surađivale ili spavale s neprijateljima bi ošišali na “nulericu” te polili katranom i perjem, a u vrijeme Pokreta za ljudska prava u Sjedinjenim Američkim Državama, brojne afroameričke aktiviste snašla je ova sudbina.

Zadnji dokumentuirani slučaj datira iz 2007. godine, kad su članovi paravojne organizacije “Ulster Defence Association” (UDA) ovako kaznili lokalnog dilera droge.

Piše: Lucija Kapural

Komentari