Povijesni spisi o suđenjima vezanim uz mušku homoseksualnost su brojni, no podaci o onim ženskim su prava rijetkost. Prvo takvo poznato suđenje za žensku homoseksualnost odigralo se 1477. godine.
Preseljenje i “partnerica”
Katherine Hetzeldorfer odlučila je napustiti rodni Nürnberg i preseliti se u Speyer na rijeci Rajni 1475. godine. O njoj nemam puno podataka osim što je poznato da je bila pripadnica srednjeg sloja, a preselila se u novu sredinu preodjevena kao muškarac u pratnji žene koju je, navodno, otela od plemića u Wertheimu. Ako se zagledamo na karti i potražimo ove gradove vidjet ćemo da se Wertheim nalazio na pola puta između Nürnberga i Speyera, pa zaista nije nemoguće da je Katherine svoju družicu upoznala tijekom putovanja i da su se one onda zajedno zaputile u Speyer.
Prijava zbog priznanja
Naša “junakinja” se odijevala kao muškarac, a svoju je družicu predstavljala kao sestru. Međutim, čini se da Katherine nije bila monogamna već je tražila povremeno i druge žene za intimna druženja. Prijavio ju je, navodno, netko kome je u povjerenju ispričala da svojom “sestrom” ne živi u sestrinskim već više u bračnim odnosima. Dapače, jedna od svjedokinja na sudu opisala je umjetno spolovilo koje je Katherine koristila tijekom njihova odnosa. Navodno je ono bilo napravljeno od crvenog komada kože napunjene pamukom, a to je punjenje bilo nataknula na drveni štap. Štap je uz to bio probušen tako da je kroz njega mogla provući žicu koju je vezivala oko sebe. Svjedokinje su Katherine opisale kao muškarca po građi i ponašanju, ali i kao seksualno agresivnu i strastvenu ljubavnicu ili ljubavnika.
“Malo laganja”
Katherine i njezina partnerica dvije su godine živjele u Speyeru prije uhićenja. Tijekom sudskog postupka utvrđeno je da je Katherine plaćala svoja druženja sa ženama, no one su sve odreda ustvrdile da nisu znale njen spol. Višegodišnja partnerica je bila, također, svjedokinja na na ovom suđenju, ali njeno svjedočenje nije zabilježeno. U ovom slučaju sudci su se fokusirali na pitanje kako je žena mogla zavarati žene da je muškarac, pa čak i tijekom samog spolnog čina. Sama činjenica da je jedna od svjedokinja u tančine opisala korišten nadomjestak za penis, jasno pokazuje da je točno znala o čemu je riječ i da je “malo lagala”. Ovi svjedoci su vrlo nepouzdani jer su se vjerojatno željeli predstaviti kao žrtve prevare, a ne kao voljni sudionici homoseksualnog čina. Slično bi se moglo konstatirati i za samu partnericu koja je kao i svi željela sačuvati “živu glavu”.
Ponižavajuća kazna rezervirana za žene
Katherine je osuđena na smrtnu kaznu jer se odijevala kao muškarac, živjela s drugom ženom i koristila umjetno spolovilo. Dodatno je optužena za otmicu i seks s otetom ženom. Osuđena je na smrt utapanjem u rijeci, a koja je izvršena u rijeci Rajni u blizini carskog grada Speyera 1477. godine. Ovaj je način pogubljenja bio ponižavajući i rezerviran samo za žene. Uz ovu prvu poznatu bilješku o suđenjima homoseksualkama ima ih još nekoliko, ali su takvi zapisi odista rijetki i stoga dragocjeni, poput primjerice Catherine de la Maniere i Francoise del’Estrage, kojima se sudilo 1537. u Francuskoj. Europsku povijest najvećim dijelom obilježava šutanja o lezbijstvu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
